Ubijaju ga dugi mjeseci iščekivanja. Mnogo je onih koji bi sutra sjeli u njegov kabinet, gdje je sve uredio prema svom istančanom ukusu. Koža, mesing, savremena tehnologija, ovalni sto i, naravno, masivne fotelje. Da je ikad gledao "Radovana III", svaki put kad sjedne začuo bi zvuk koji svjedoči o udobnosti tog dijela namještaja. Da se na 26. godišnjicu smrti neponovljivog Zorana Radmilovića sjetio najvećeg bludnika grada Čikaga, člana biblioteke i njegove šarmantne Ru Stanislavs, bio bi svjestan koliko mu je zaista dobro.
Umjesto razmišljanja o zaboravljenim glumcima, on se bavi kadrovskim kombinacijama, strategijama i smicalicama svojih stranačkih kolega. Svi vole njegovu kožu, gledaju ga dok prolazi širokim hodnikom i zavide mu. Sutra bi se rado našli tu gdje se potpisuju važne odluke, otvaraju poslovni projekti i računaju procenti. Već ih je nekoliko puta stavio tamo gdje im je mjesto, ali borba je duga i teška, a kabineta je sve manje.
U rijetkim trenucima kad nije gužva, kad ga ne prekida zvonak ženski glas sa spikerfona, zavali se u kožu i zagleda u mesing. Ništa nije bilo slučajno. Nije samo partija zaslužna za njegov uspon do vrha države.
Svi su znali da će od njega nešto biti. Čim je prohodao, držao se čvrsto na nogama. I kad je ponekad pao, jer ga je oštar sitan kamen bockao po bosim tabanima, uvijek se dočekao na glavu. I ništa. Nikad krvav i uplakan. Čudo od djeteta. To što je malo teže pamtio kad je došlo vrijeme za slova nije nikoga razuvjerilo da on ima budućnost svijetlu kao sunčeve zrake na poljima duvana gdje je prvi put zakoračio. Na prve korake podsjeća mali šarmantan ožiljak na prosijedoj glavi i poneki rođak koji traži uslugu.
Razmišlja li iko da su ministri, predsjednici i poslanici ljudi od krvi i mesa? Svi oni imaju svoje snove i navike. Njima je teže nego običnim smrtnicima, jer o njihovoj budućnosti odlučuju neki drugi, oni sami ne prave svoj izbor nego njih neko bira. Nekada su na ponudi kao na meniju lošeg restorana, pa sladokusci biraju i precrtavaju ono što im se na momenat svidi. Nekada ih biraju oni s kojima im je zajednička jedino značka na reveru, njihov stranački znak. Ovih se najviše plaše i često za zajednički jezik nije dovoljan taj mali znak raspoznavanja na reveru. Često mimoilaze jedni druge na javnim mjestima, kiselo se smiju u kamere, jer moraju cijelih pet minuta stajati jedni pored drugih da stvore iluziju jedinstva što izbija iz značke. Od svih njih, koji javno ginu za iste ideale, najviše vole "svog jedinog sebe".
Strašne misli prestižu jedna drugu u dugim mjesecima formiranja vlasti, raspodjele resora, kabineta, mesinga, kože, dnevnica, službenih automobila...
Kad bi "Veliki brat" pratio šta se dešava u trenucima osame u kabinetu odlazećeg ministra, nagledao bi se iskričavih suznih očiju, dubokih bora na čelu i počupanih sijedih vlasi. Odlazak je težak, anonimnost ubija, a povratak istim putem je nemoguć pa se, jednostavno, mora pristati na sve.
Da je kojim slučajem gledao "Radovana III", znao bi šta je "minuli rad" i da se za njim ne treba okretati, jer nije ni važan. Važno je ponavljati uvijek iste isprazne fraze, važno je imati što više ljudi na platnom spisku koje si sam ugradio u državni aparat, važno je napamet naučiti sve ode o predsjedniku stranke (inače, dobrom prijatelju) i podapeti noge onima koji nose istu značku prije nego postanu protivkandidati za kožu i mesing. Nije važan resor, jer jednom ministar zna da radi sve što mu ponude, od kulture do finansija.
Dok razmišlja o nagomilanim problemima u osami kabineta, sine mu genijalna ideja da neki drugovi iz medija, kojima ni ime dobro ne zna, mogu predstaviti njegov lik i djelo širokim narodnim masama. Zabezeknulo bi se javno mnjenje njegovim znanjem i neostvarenim idejama, a najvažnije je imati dobru fotografiju, kao sjedi pored kompjutera i kao radi ili čita u fotelji ili kao telefonira za ovalnim stolom... Cijeli tiraž će da plane, svi njegovi rođaci, kad završe s nizanjem duvana, otimaće se za primjerak dnevne štampe još čvršći u uvjerenju da će on još dalje dogurati. Slike se smjenjuju kao na filmskoj traci, a on sklapa oči, jako da suza ne kane...
Napomena: Svaka sličnost s aktuelnim ministrima u BiH je slučajna, jer ovdašnji zakoni ne poznaju tehnički mandat i ministar u BiH nikada nije odlazeći, pa ni kada podnese ostavku. Za ovu tvrdnju postoje argumenti u Kancelariji visokog predstavnika (OHR), koji je spriječio jedinu incidentnu situaciju kada su dva ministra podnijela ostavke u Savjetu ministara BiH, a on im je naredio da nastave s radom u svojim kabinetima. Ukoliko aktuelni ministri pronađu suviše sličnosti sami sa sobom, napominjemo da je za njihov izbor nadležan njihov šef partije te poslanici u Predstavničkom domu bh. parlamenta, a nikako objavljeni novinski tekstovi.