"Sistem ne smije pokazati da ima bilo kakvu slabost. Sistem nikad ne griješi." Ovo je bilo dobronamjerno i opštepoznato objašnjenje za prikrivanje propusta u sistemu na kome se bazira rad državnih organa u BiH.
Nepogrešivost sistema je najbolji način jačanja države, ali tu počinje problem za pojedinca, posebno ako je snaga državnih institucija plod imaginacije.
Pokušaj filozofske priče na temu država i pojedinac vodi u dosadu, pa je ilustracija iz svakodnevnice, iako prizemna, mnogo prihvatljivija.
Ako časovnik u hodniku državne institucije otkucava podne, onda je to tako, bez obzira što će na svim gradskim crkvama i trgovima odzvoniti 12 puta tek nekoliko minuta nakon toga. U velikoj državnoj zgradi je podne i svako kome je vrijeme za antibiotik može ga popiti tada, u protivnom je zakasnio. Ko navija časovnike ili satove u državnim institucijama? Portiri? Spremačice? Šefovi nekih odsjeka? Ljudi iz sistema? Kako onda sistem može biti nepogrešiv?
Prije nekoliko dana u zgradi Predsjedništva BiH neumoljivi časovnik otkucao je tačno vrijeme kada je to najavila osoba iz Službe za informisanje i ko god nije došao na vrijeme nema pravo da se ljuti što je poljubio vrata.
Silna kuknjava i analiza o odnosu države i pojedinca posljedica je ogorčenosti jednog novinara kome službenici iz sistema zalupe vrata institucije o kojoj zna mnogo više nego većina službenika s podugačkog platnog spiska. Pametan se okrene i ode. Nek sistem radi kako hoće. No, kad se budala namjeri na državna vrata i lupa, kuca, galami i traži objašnjenja - njoj nema mjesta ni u kakvom sistemu. Što se nervira novinar koji nije čuo informacije sa pres-konferencije u Predsjedništvu BiH? Zato što većinu važnih stvari nije čuo u ostalim medijskim izvještajima. Zato što zna da onaj ko je na čelu Predsjedništva BiH razumije da sistem čine ljudi i da je on pun rupa, pa pokušava to da ispravi.
U jednoj rupi tog sistema nedavno je pronađeno oružje, druge su rupe još neistražene, ali sve to grčevito brane službenici sistema koji im dozvoljava da i kad im je vrijeme za penziju ostanu da državnim jaslama. Promijenili su sve stranke, koalicije, bili su dobri sa starim i novim šefovima, nisu im smetale ni entitetske ni nacionalne razlike. Smješkali su se, čuvajući leđa svakom nadređenom uz blagi naklon i najavu: "Izvol'te, predsjedniče!" Ko je napravio sistem po mjeri službenika koje zakon štiti kao endemske vrste flore i faune? Može li se vlastito mišljenje i savjest zamijeniti zagarantovanom platom, regresom, dnevnicom, toplim obrokom i reprezentacijom? Može, ali onda je jasno ko su ljudi na braniku sistema. Tako je u svim segmentima života, ali nije toliko očigledno kao u javnim poslovima. Analizirati koliko kasni ili žuri sat u državnoj instituciji može samo onaj kome je sistem već mozak popio.
A, ko može ostati normalan kad zna da zamjenik državnog ministra finansija kritikuje što država diže kredite, troši 85 odsto budžeta na plate i materijalne troškove, a ne bi u ludilu sam podnio ostavku. Glavni državni revizor "oplete" zbog velikih troškova sve institucije pa krene u nabavku novih automobila za sebe i svoje zamjenike. Ministar inostranih poslova otputuje netragom mjesec dana i ovlasti pomoćnika ministra za opšte poslove da vodi Ministarstvo umjesto zamjenika ministra ili sekretara Ministarstva. Sud BiH za svoje zaposlene sam određuje visinu regresa, a onda još tuži državu. Generalni sekretar Predsjedništva za najmanje pet godina mandata ne učini ništa da državna služba za zajedničke poslove preuzme nadležnost nad tom zgradom, kao ni dva saziva Savjeta ministara BiH.
Samo lud može svoj sat naviti po časovnicima institucija sistema. Samo lud još vjeruje da će satove u institucijama navijati samo oni koji su na vrhu piramide, jer njima se ispostavljaju računi za sve propuste i kašnjenja. Zakon o državnoj službi BiH ne mijenja se jer je kod visokog predstavnika svojevremeno izlobirano da bi se time politika uvukla u državnu službu. Državni službenici su najvatreniji politički navijači i glavni operativci i to je ozakonjeno jer sekretare, pomoćnike ministara, direktore i šefove odsjeka viđamo na svim izbornim skupovima. Ovi nižeg ranga uvijek su spremni za nove garniture vlasti i čekaju kratak susret na hodniku da potraže rupe u sistemu i uđu u svijet nepotizma. Spletke, intrige i tračevi sastavni su dio borbe za mjesto u sistemu koji ne smije pokazati da ima slabosti. I kada se pruži prilika da neko poljulja sistem, onda je to opet u interesu onoga ko je dio njega. Dosadna priča o državi i pojedincu uvijek će pokazati da je sistem nepogrešiv, a svaka naznaka propusta završi se po Kafkinom receptu, jer u tom procesu čovjek nema nijednu šansu.