Septembar je na izmaku, a školska godina u Federaciji BiH još nije počela u svim kantonima, odnosno županijama. Kašnjenje školskog zvona postalo je već uobičajeno i praćeno je štrajkom nastavnika, a prošle godine vidjeli smo da se u školu ne ide i zbog štrajka roditelja.
Dok se čeka da od naredne sedmice nastava počne i u posljednjoj županiji, štrajk u školskim klupama najavljuju sada i u jednom kantonu. Legalisti bi reagovali kako županija nije ustavan izraz, ali upotreba termina kanton ili županija obično određuje i nastavni plan i program u školama. Upravo su ovi programi u žiži interesovanja ovih dana i ne zbog toga da bi djeca imala zavidno obrazovanje, nego zbog odabira udžbenika i poslova godine za nekolicinu izdavača. Udžbenici ionako ne bi trebali biti problem, kada djeca ne idu u školu skoro cijeli septembar, a neizvjesno je koliko će puta tokom godine nastava biti prekinuta.
Federalna vlada, umjesto da se pozabavi statusom prosvjetnih radnika, odlučila je da zaštiti status 190 funkcionera, kojima je prijetila opasnost od snižavanja plata zbog mjera štednje i stend baj aranžmana sa MMF-om.
Nekada su djeca u školskim klupama maštala kako će biti učitelji ili ljekari, sada maštaju da postanu estradne zvijezde ili političari jer i djetetu je više jasno da se još samo to isplati.
Važno je djecu na vrijeme naučiti i o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti jer kad porastu od toga će im zavisiti radno mjesto, članstvo u upravnim odborima javnih preduzeća, ali i glavnim odborima stranaka, koje ponekad trebaju biti i multietničke.
Ne uči više niko djecu da je vjera duboko u njima i da propovijeda ljubav prema čovjeku nego ih uče kako je važno da svi vide da oni vjeruju i ističu svoju vjeroispovijest. Koliko se daleko otišlo sa buđenjem nacionalnog (pod velom vjerskog) identiteta pokazuje već mnogo puta spomenuti primjer vjeronauke u sarajevskim vrtićima, gdje se djeca sa tri godine života već pitaju gdje pripadaju, odnosno gdje ne pripadaju i zašto. Škola je mjesto gdje se djeca uče životu mimo toplog porodičnog okruženja, tu se sreću sa prvim obavezama, dužnostima, izazovima i nepreglednim stazama znanja, a nastavnici treba da ih povedu što dublje tom stazom. Sada djeca vode svoje nastavnike, oni su im jedini motiv da dođu u škole jer teško da iko od njih može da se posveti učenicima dok ih more brige gole egzistencije. Zato se svake godine u kantonima i županijama sa zebnjom čeka školsko zvono. Jedni su nezadovoljni obrazovnim sistemom, drugi sustavom, ali i jednima i drugima sudbinu je skrojila ista vlada i isti parlament.
Šta očekivati od djece koja školu ne biraju po udaljenosti od kuće ili kvalitetu, već po odgovarajućem planu i programu, koji se na primjeru Federacije BiH zasniva na upotrebi termina kanton ili županija? Slično je i za povratničku djecu u Republici Srpskoj kojima maternji jezik nije srpski, niti im je bliska srpska istorija. Sve je na plećima nastavnika i njihovom senzibilitetu da se približe djeci i u zemlji razlika pokažu da oni u manjini nemaju rogove. Ako to ne uspiju uskoro će im đaci odseliti tamo gdje je nastavni plan i program u skladu sa njihovim maternjim jezikom.
A, nastavnici? Pa, ne mogu oni misliti o udžbenicima, izdavačima, vjerskim i nacionalnim razlikama, štrajkovima, vladama, svojoj i tuđoj djeci i sve to za platu koju zakonodavci mjere svojim regresom.