Jedna od najznačajnijih institucija našeg društva je kafana. To je nezamjenljivo mjesto gdje se susreću ljudi raznih zanimanja, raznih uvjerenja, različitih sklonosti. A ono što ih sve spaja, ne razlikuje jedne od drugih, jeste to što vole to kafansko druženje, te kafanske priče sa smislom i bez njega. Oni što ne zalaze u kafane svakako se neće složiti sa mnom, ali sam uvjeren da im je ostala nepoznata jedna važna dimenzija života.
U kafanama jedino ne viđam političare, oni tu ne zalaze, nego kafana ide k njima. Tamo gdje se nalaze lako mogu da naprave kafansku atmosferu. Čini mi se da političari čak prezaju da uđu u kafanu, puni sebe izgleda im da će svi buljiti u njih, štrecaju da im se ne dogodi kakva neugodnost kao javnim ličnostima. Ušli bi u kafanski prostor samo kao obavezu, naravno uz pratnju svojih gorila. Biću malo drastičan: zašto naši političari ništa ne znaju o našem društvenom životu, ne znaju puls naroda, jer ne zalaze u kafane.
Kada se čovjeku dogodi nesreća, on pribježište traži u kafanskom društvu, gdje se prvom pajdašu do sebe može požaliti. Kada je kakav sretan dan, čovjek također hita da u birtiji podijeli tu radost s onima koji su se tu zatekli. Čovjek ne mora da gleda televiziju, ni da čita novine, sve najvažnije novosti saznaće u kafani. A što je za mene najvažnije, na tim mjestima sam čuo nebrojeno mnogo divnih priča, anegdota, doskočica, što za jednog pisca nimalo nije nevažno. Zato su kafane omiljena sastajališta književnika, umjetnika uopšte. Sjećam se kako se davno na sastanku književničke organizacije žalio Zaim Topčić da ima drugova koji dane provode po kafančinama, umjesto da sjede i pišu. Odmah je replicirao Meša Selimović: "Zaime, bolje bi bilo i tebi da manje pišeš, a više odlaziš u kafane!"
Ima kafana koje posjećuju novonastali tajkuni, ima onih u kojima se obračunavaju ovi naši bijedni gangsteri, a kafići su za našu mladež. Ulazim u mnoge "bogomolje" piću i hrani, ali se najčešće s rajom družim u dva objekta. Jedan je kod Mome, prčvoljak od birtije pored tržnice, gdje zalaze prodavači s tezgi, penzioneri, ali su najčešći gosti novinari, slikari, pisci, pa čak i akademici. Osim pića nema tu ništa drugo, ali zato ima razgovora, što je za svakog pametnog čovjeka važno da komunicira s drugim. Tamo pričam s osobom pored sebe, a ne znam ni šta je po zanimanju, ni koje je vjere i nacije. Pa se tu zamislim: šta ovi političari sve nas odmah dijele, što da me odijeljuju od ovih mojih kafanskih drugova!
A u drugom restoranu u koji zalazim, kod Mirse, ton daje gazda, koji uvijek ima spremnu primjedbu, dosjetku, vic. Duhovitost je glavna osobina po kojoj se vrednuje kafanski gost. Vjerovatno tako nije u drugim gradovima, ali biti vickast to je ono što se taži od kafanskih posjetitelja, to je onaj mnogo izvikani šarm Sarajeva. Poznate su bečke kafane, pariski bistroi, mediteranske konobe, ali i Krležine balkanske krčme, koje nisu uvijek i sve mračne i krvave.
A kada čujem kako se ispoljava mržnja, a često to čujem na malim ekranima, zažalim što ti ljudi ne sjede sa mnom u mojim kafanama. Čitam na ekranu SMS poruke, gdje se pojedinci hvale kako mrze Bosnu i Hercegovinu, pa se čudim da ima ljudi koji se žele javno predstaviti u negativnom kontekstu, koji se guraju da iskažu svoju mržnju. I nekako mi se čini da se obrnula situacija: za političkim govornicima i na televizijskim ekranima često se čuje sofisticirana netrpeljivost, a u krčmama opuštenost i smijeh.
Na Federalnoj televiziji često se emituju prilozi koji veoma kritički govore o našoj društvenoj situaciji, o gafovima naših političara. A kada sam javno prigovorio jednom novinaru dopisniku te televizije da umije nositi samo bošnjčku zastavu, dotični novinar me je, između ostalog, napao da sam za mir i pomirenje i za priključenje Evropi! Nije mi jasno kakvi su to aršini na ovoj televiziji: na jednoj strani se bore protiv nacionalizma svih fela, a na drugoj se dozvoljava novinaru da bude perjanica bošnjačkog pogleda na svijet.
Što svi ovi što se bore za prava svoje nacije, što traže ravnopravnost i pravdu samo za svoj narod, ne dođu u moje kafane? I vide kako se mi borimo za zdrav duh u pokvarenom tijelu. Nigdje boljeg i jeftinijeg opuštanja i provoda nema nego u kafani. Za jednu marku dobiješ kafu i hrpu priča, dosjetki, ideja, pa biraj! Dobro je kazao Miljenko Jergović: "U Sarajevu izađeš iz kuće bez jedne marke, a vratiš se sa pedeset maraka alkohola u krvi".