Još nije prva očajna ovčica zablejala u Dnevniku, a iz "Lore" isplovio je vodonosac, a Vlada je u pomoć poslala helikopter. Brigitte Bardot dospjela je reagirati tek sutradan, pošto su kriza i njezino katarzično razrješenje, nezapamćena suša na Kortnatima gdje ugibaju ovce, te humanitarna pomoć hadezeovske vlade, već bili konzumirani posredstvom nacionalne televizije.
`Sat leta košta više od ovaca koje su pocrkale`, kaže pilot, skeptik, koji je studirao menadžment kriznih stanja, a ja mu odgovaram: `Ali, ti ne razumiješ - građani žele da Vlada vodi računa o njihovim osjećajima, umjesto da im preko televizije samo objašnjavaju da su obični idioti koje su naložili tabloidi! A oni su, u ljetnoj suši, preko televizije, na vlastite oči vidjeli kako skapava janjad, pije more i crkava u najtežim mukama. Tko bi se s narodnim sentimentom poigravao uoči izbora, i to dok gori pola Dalmacije, pa se najmanji gubitak koncentracije može za sekundu pretvoriti u političku katastrofu, pošto rezultati anketa ionako nisu najpovoljniji?`
Pilot i dalje odmahuje glavom - dosta je rezigniran, pogotovo oko vatrogasne strategije, pošto je u tim odlukama nekoć i sam sudjelovao, pa u doba prošle vlade, uspio da se ono staro đubre, kanaderi benzinci zamijene turboprop-mašinama. Naravno, publika to ne vidi i ne razumije, jer izvana isto izgleda - žuti hidroavion, spušta se na more, baca vodu, ali ovi novi, to su moćni Bombardierovi mlaznjaci CL-415, s kojima možeš nešto i uraditi, no ne, naravno, sve - kanader dobro izgleda na televiziji dok napada požar, ali glavni posao obavlja se na zemlji, gdje ne ide bez vatrogasne pješadije, masovne rezerve dobrovoljnih vatrogasnih društava, svenarodne obrane od požara i dobre organizacije. U Dubrovniku više nemaš ljudi koje bi s lopatama istjerao na zgarišta. U zidinama živi još sedam ili osam stotina plemića, penzionera, socijalnih slučajeva i narkomana, a ostalo je čudna kombinacija: tri-četiri građevinska lobija, domaći Hercegovaci, bjelosvjetski prevaranati, lažna dijaspora... Njihov zajednički interes za dubrovačke nekretnine nije ih još doveo do toga da osnuju `Dobrovoljno vatrogasno društvo 'Gojko Šušak'`. Istodobno, u Makarskoj više nema velikih požara. Na toj bosanskoj rivijeri imaš brojno domaće stanovništvo, lokalni samodoprinos za obranu od vatre koji se plaća cijelu godinu a, uostalom, ondje je i onaj već pomalo zaboravljeni Zgareljić, bivši zamjenik ministra obrane iz račanovskih vremena, poznat po rinčici u uhu. Dok je bio u Ministarstvu, upravo se on bavio dobavom turbomlaznih kanadera, kad su dva kupljena, a dva uzeta pod opciju (bezecirana), čega se sad, usred požara, dosjetila i ova vlada...
Tko god misli, dakle, da se protiv vatre može boriti spektakularnim potezima državne administracije pa naprosto, pokupovati avione, vara se. Uostalom, pilot u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu zarađuje manje nego tramvajac u ZET-u i ove godine prijavio se u vojnu letačku akademiju samo jedan kandidat. Za kanadere nema posada - trebaš pilote s naletom od najmanje tisuću i petsto sati, što je deset godina intenzivnog letenja - a gdje ćeš takve naći? Kanader koji košta dvadeset i pet milijuna dolara, ne vrijedi ništa ako nemaš zajebanog supeheroja, vrhunskog štormovika koji ulijeće ravno u plamen pa napada samu frontu požara, gdje se razgorijeva do bijelog usijanja...
Dobro, kažem prijatelju, ne možeš očekivati da Vlada riješi sve dubinske probleme društva, i to telefonski, dok traje feragosto - dobro je što barem promptno reagiraju, pa ljudi vide da njihov glas nešto vrijedi, što znači da više nismo podanici proste balkanske satrapije. Možda se u tim režijama otišlo malo predaleko jedino u medijskoj produkciji Sinjske alke, koju su pokušali pretvoriti u svečanost nacionalnog pomirenja, veličanstvenu hrvatsku Cavalleriju Rusticanu, iako je to, zapravo, jedna jezivo kičasta seljačka parada.
Šubare, jatagani, rojte - na prvi pogled vidiš da su alkari bili nekakvi venecijanski martolozi, pomoćne trupe skupljene s koca i konopca, merćepovci iz kandijskog rata. Posvojili su tu gradsku marcijalnu igru, kakva je postojala u svim republikama ekumene svetog Marka, pa je pretvorili u junačenje kojim prkose gradu i gradskom duhu već skoro tri stotine godina. Delije predvođeni alaj-čaušom koje su njihovi franjevački pokrovitelji uspjeli čudesno inkorporirarti u mirakul Gospe sinjske, uobičajen je sinkretizam iz balkanske etnologije - ali treba li toj provincijskoj mistifikaciji, s kojom se selo bori protiv grada, a reakcija protiv progresa, pridavati državni značaj masovnim sudjelovanjem hrvatskih vlastodržaca, umjesto da i ovu sinjsku konjaničku premijer ligu, kao sva ostala slična natjecanja u svijetu, lijepo kupi neki renomirani sponzor pa napravi lukrativnu Red Bull Sinjsku Alku ili Sinjsku Alka Samsung. Profesionalci bi, majci, stalno pogađali u sridu, kao što Harlem Globetrotters uvijek zabijaju tricu. A kad bi Alka prerasla u sport, riješili bismo se i popovsko-nacionalističke nadgradnje koja izgleda kao da su je osmislili Amfilohije Radović i akademici SANU - i u kolekciji za ljeto, oni predlažu šubaru...