Naizgled, na prostorima BiH vlada kaos. Srbi zazivaju neki čudan referendum na koji se odgovor već zna, Incko, visoki predstavnik "međunarodne zajednice", prijeti, ali i oklijeva, vjerovatno zato što još nema instrukcija iz Brisela, SAD pjevaju svoju staru pjesmu o funkcionalnoj državi Bosni i Hercegovini kojom bi vladao većinski narod, u Federaciji djeluje nelegalna bošnjačka vlada koja sada kontrolira čitav entitet, a ostvarena je zahvaljujući Inckovim ukidanjem odluke CIK-a, Hrvati puno viču, a ništa ne rade, dok su Rusi, što se tiče retorike, postali veći Srbi od samih Srba; vidjet ćemo ih kada bude bilo "stani-pani".
Međutim, u svakom ludilu ima smisla. Da bi se on pojasnio, treba se prisjetiti Hegelove "pričice" o gospodaru i slugi izložene u "Fenomenologiji duha". Hegel tamo tvrdi da se jedna samosvijest (može se raditi o individui, grupi, narodu, civilizaciji) ne može ostvariti bez priznanja od strane druge samosvijesti. Da bi se to priznanje konkretno ostvarilo, dvije suprotstavljene samosvijesti vode borbu, simbolički gledano, "na život i smrt". Ona samosvijest koja u toj borbi pobijedi postaje gospodar, a pobijeđena samosvijest bude sluga čija svijest (politika, ideologija, postupci) je, u stvari, svijest gospodara.
Ako se ova "pričica" primijeni na europsko, posebno balkansko, trusno područje, stvari postaju mnogo jasnije. U ideološkoj borbi, novom hladnom ratu koji SAD predvodeći Zapad vode protiv Rusije, Srbija i Republika Srpska konkretno su na udaru. U stvari, Amerika ne vjeruje Srbima jer smatra da će, u slučaju ozbiljnijeg konflikta sa Rusima, Srbi stati na rusku stranu. Zbog toga ona, pored bombardiranja i ekonomskih sankcija protiv srpskih područja, već dvadeset godina, medijski demonizira srpstvo na najprljaviji način. Srbi su, zbog svih prljavština koje im se, najčešće neopravdano, pripisuju, postali moderni Jevreji, koje treba, zbog njihove "genocidno-škorpionske prirode", teritorijalno, fizički i moralno uništiti. Kako bi to uništenje bilo efikasnije, Balkan se progresivno islamizira obnavljanjem otomanske dominacije. Srbija je, prema relevantnim pokazateljima, podlegla neo-osmanizmu. Bošnjaci već vladaju, politički i (po presiji koju će vršiti) teritorijalno, pa će Hrvati, ako i dalje ne budu išta istinski poduzimali, u bliskoj budućnosti nestati iz BiH. Jedino se Srbi u Republici Srpskoj još ne daju. Naprotiv, u ovom času, u Hegelovom smislu, ulaze, sa dijelom Zapada, u borbu "na život i smrt".
I tako dolazimo do glavne ličnosti ove borbe, ličnosti koja aktualno inkarnira srpstvo, do Milorada Dodika. U "Filozofiji povijesti" Hegel govori o velikim ličnostima koje i ne moraju biti svjesne svog historijskog zadatka. Dodikov put je u tom smislu znakovit. Izuzetan talent za politiku razvijao se iz uobičajenog politikanstva praćenog mutnim aferama u osobu koja se svojom karizmom nametnula čitavom političkom establišmentu u RS. Stojeći na braniku srpstva i krišćanstva, on se u ovom času suprotstavlja najmoćnijem dijelu "međunarodne zajednice" i to na "život i smrt".
Nije jasno da li će pobijediti. Narod je još uz njega, međutim ako stanje socijalne bijede potraje, ta podrška će se sve više gubiti. Jedan dio srpskih političkih čelnika u RS, kratkovidnih, zbog vlastitih interesa, odbija da mu se pridruži. Ni u njegovom taboru nije sve idealno. Mnogi se boje međunarodnih sankcija, a i nisu mu baš previše ni skloni. Formalno, sve izglasavaju što on želi, ali su spremni, "ako ozbiljno zagusti", da bez oklijevanja "promijene košulju". Ali Dodik nije bez argumenata. Ono što je najvažnije, on je povijesno u pravu. Neke europske zemlje su njegovu obranu krišćanstva shvatile i daju mu prećutnu podršku. Dodikovoj karizmi, ako bude povlačio prave poteze, teško se može, na kratke staze, naškoditi. Međutim, što bilo da bilo, kako god da se ta borba završi, Dodik će ostati zapisan u europskim krišćanskim i srpskim analima kao osoba koja je pokušala pozitivno utjecati na tijek povijesnih zbivanja.