Pitanje, koje na neki način visi nad svima nama koji živimo u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, može se, u određenom i preciznom smislu, svesti na pitanje o tome kakvu to Bosnu i Hercegovinu želimo. To da niko, mislim na sve nacionalnopolitičke i druge grupacije koje su se oformile i izrazile svoja shvatanja o tome pitanju i koje su razvile političke programe u odnosu na njega, a koje misle ozbiljno, a ne ideološki o stanju u zemlji, ne može postojeće stanje smatrati zadovoljavajućim.
Svi uglavnom misle jednako, a to je da ovakva Bosna i Hercegovina ne ispunjava njihove želje, očekivanja, nade i da im ne omogućava ostvarenje projekata za budućnost, a što je veoma važno, ne osigurava im ni prava, kako ona historijska tako i ona aktualna ekonomska, kulturna, socijalna i politička, koja im svaka demokratija mora garantirati.
Činjenica da se niko ne slaže s postojećim stanjem stvari, ili se slaže u nekom ograničenom i reduciranom smislu, koliko god imala negativan predznak, u odnosu na stanje stvari, znači ipak jednu dobru stvar. Naime, to je jedna veoma važna tačka saglasnosti u našem javnom mišljenju i u politici. U tom smislu nismo ni politički ni nacionalno podijeljeni. Stvari ne valjaju i gotovo. Možemo ipak reći da smo barem u nečemu saglasni. Saglasni smo, dakle, da sadašnje stanje nije dobro, kao i da se ne slažemo o tome kakvo bi ono trebalo biti.
To znači da nismo ništa preduzeli neke korake i izašli u susret jedni drugima da pronađemo neophodni minimum saglasnosti u tome kakva bi naša zemlja trebala biti, a da ona svima, u nekom ma i malom obimu i sadržini nada, htijenja i prava, bude za sve jednaka. Ako se slažemo da sadašnje stanje nije dobro, onda se možemo složiti i u tome da ga treba mijenjati. Vjerujem da se i tu možemo svi složiti. Tako je postignuta i druga važna tačka slaganja, ili je data realna mogućnost za tako nešto. A to je u politici veoma mnogo.
Politika je u građenju rješenja slična pauku. Pauk zalijepi nit koju ispušta iz svog trbuha na čvrsto mjesto, a onda plete mrežu na razne strane i u svim pravcima. Na sličan način postupa i politika. I ona, kad nađe neku dobru ideju i čvrstu tačku saglasnosti, ako su političari vrijedni i ako imaju u sebi niti realizma, može da tka mrežu na kojoj se život jedne zajednice može održavati. Kada postoje bar kakve-takve tačke slaganja među nama i kada se ne slažemo u tome da se nikako i ni na koji način i ni u čemu ne možemo složiti, jer se eto slažemo u nečemu veoma važnom, onom od čega se može početi, tada je data početna tačka traženja momenata daljnjih slaganja koja više nema negativan predznak, nego tačka iz koje bi mogla započeti izgradnja prostora i sadržine šireg slaganja. Stvar je to htijenja i ozbiljnosti u odnosu prema problemu, vještine gradnje i ispravnosti metode kojom se politika služi u razvijanju mogućnosti otvorenih pronalaženjem tačaka slaganja.
Koja je to daljnja mogućnost za nastavak ozbiljnog i odgovornog traženja tačaka slaganja. Ako smo usvojili početnu pretpostavku da moramo naći zajedničke tačke, tačke slaganja, tada moramo poći obrnutim putem. Moramo iz rasprave isključiti ono o čemu se nikada i ni pod kakvim uvjetima ne bismo mogli složiti. U politici se takve tačke nazivaju minimumima htijenja. To znači da svako ko ulazi u razgovore mora da odredi ono što mu je najbitnije i od čega ne može odstupati. Kad se radi o Srbima, mislim da je ono što oni žele, zbog čega su odbili referendum i što ih je odvelo u rat, bilo pitanje veza sa Srbijom.
Danas je više nemoguća prvobitna teza o zajedničkoj državi, osim unutar Europske unije, pa je takav zahtjev velika iluzija i uzrok nesporazumima, lutanjima, stagnaciji razvoja, a moglo bi se dogoditi da bude razlog ponovnim srpskim, bošnjačkim i hrvatskim žrtvama i gubicima, kao što se to dogodilo prije petnaest godina.
Zbog toga se ovaj zahtjev mora svesti na njegovu realno-historijsku mogućnost, a to je osiguranje stalnosti, stabilnosti i kvaliteta odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine, kao država u kojima Srbi žive, mada se status Srba u Bosni i Hercegovini bitno razlikuje od njihovog statusa u Srbiji.
U tom smislu je bitno osigurati sigurnost specijalnih veza i prava Srba u odnosu na Srbiju, slično onom kako je reguliran odnos Hrvata prema Hrvatskoj, što je moguće i ustavno-pravno i putem sporazuma dvije države veoma precizno odrediti i osigurati odgovarajućim instrumentarijem.
Naravno, kako u razgovorima postoji uvijek i druga strana, a to su ostali građani države Bosne i Hercegovine, onda valja uzeti u obzir i njihov minimum zahtjeva, ono od čega ni oni ne mogu odstupiti. Šta je to može se zaključiti iz historije koja je iza nas. To je osiguranje samostalnosti, cjelovitosti i funkcionalnosti države Bosne i Hercegovine na cijeloj teritoriji na kojoj svi njeni građani moraju živjeti slobodno i jednakopravno. Ako bi se postigla saglasnost i u vezu s tim načelima, tada bi se stvorila polazna tačka za odista sadržajne i efikasne razgovore koji bi mogli da definiraju državu Bosnu i Hercegovinu na takav način da ona bude uistinu država koja će garantirati najbitnije interese svih njenih građana. A to je od jedne države u naše vrijeme dosta i može zadovoljiti sve, pa čak i najveće skeptike. Ionako ćemo svi uskoro biti, htjeli ili ne htjeli, sastavni dijelovi jedne velike supradržavne formacije koja se zove Europska unija.