U toku nekoliko posljednjih godina, pobornici još čvršćeg institucionaliziranja i apsolutiziranja već prisutne relativne podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva lansirali su instanthitformulu o tzv. konsocijativnoj demokratiji, kao o "jedinom modelu društvenog uređenja pomoću kojeg Bosna i Hercegovina može opstati kao država".
Prema tom tumačenju, `da bi narodi u ovoj zemlji mogli mirno da žive jedni pored drugih, bez sukoba koji neminovno izbijaju svaki put kada na silu pokušaju da žive jedni sa drugima, neophodno je njihove cjelokupne živote do kraja razdijeliti u zasebna, paralelna društva, u kojima će svaki za sebe uživati potpunu autonomiju, kako u odnosu na druge, tako i u odnosu na centralnu državnu vlast`.
Tek tada, priznavanjem i konsocijacijskim institucionaliziranjem `vjekovne duboke podijeljenosti bh. društva`, moguće je `eliminirati vječne strukturalne napetosti koje izazivaju neprekidne latentne konflikte i česte otvorene sukobe između triju etnokonfesionalnih zajednica od kojih se ovo društvo sastoji, od vremena prodora islama u ovaj dio Europe`.
Plemenit cilj, sredstva naizgled nesporna, imajući u vidu da su jedine dvije alternative koje se na tržištu nude - novi otvoreni sukob, uz neminovno novo krvoproliće, ili totalni raspad zemlje, sa potpuno neizvjesnim izgledima kada su u pitanju nove ljudske žrtve. Stvarni problem, međutim, jeste u tome što ovakva dijagnoza problema sadrži tipičnu, kontinuiranu zamjenu teza. A to se, po pravilu, javlja kao klasični izvor problema, sa trajnim bezizlazom kao jedinim dostupnim `izlazom`.
Pojedinci iz lokalnih akademskih krugova, kao npr. Dino Abazović sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, već su ukazivali na činjenicu da je sistem koji je u Bosni i Hercegovini instaliran u sklopu primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma, zapravo, konsocijacija par excellence. Svi principi konsocijacije koje je postulirao Arend Lijphart u čuvenom djelu `The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands` (velika koalicija, proporcionalna zastupljenost, pravo uzajamnog veta, autonomija segmenata, i sve to isključivo na principu kolektivne etničke reprezentacije!) uveliko su prisutni u post-dejtonskoj BiH. Struktura Predsjedništva, Vijeća ministara, Doma naroda parlamenta BiH i ostalih državnih organa odražava principe velike koalicije i proporcionalne zastupljenosti - ono što se i u pred-dejtonskoj i u postdejtonskoj BiH naziva `nacionalnim ključem`, u teoriji konsocijativne demokratije pojavljuje se pod ovim imenima.
Princip uzajamnog veta u postdejtonskoj BiH prisutan je pod nazivom `vitalni nacionalni interes`, a javlja se i kao princip `entitetskog glasanja`, dok je princip autonomije segmenata zastupljen u postdejtonskim obrascima teritorijalne podjele i samouprave, sa entitetima i kantonima utemeljenim isključivo na etničkim principima. Svi ti konsocijativni principi već uveliko implementirani su u BiH, uglavnom zahvaljujući zalaganju tzv. međunarodne zajednice - koja ovakav model društvenog uređenja aktivno nameće od 1991. i Lisabonske konferencije, preko 1995. i Dejtonskog mirovnog sporazuma, do 2006. i pokušaja trajnog legitimiranja `dejtonskog modela` putem tzv. `aprilskog paketa amandmana` - a da lokalno stanovništvo nije ni svjesno kakve prednosti ovaj model pruža onima koji ga apliciraju s punom sviješću o njegovim prednostima.
Sada, valjda, samo treba osvijestiti faktičku sveprisutnost konsocijacijskog modela u bh. društvu, pa da on bude doveden do svog logičnog zaokruženja na bh. tlu - do trećeg entiteta, a potom do federacije tri entiteta, bez nužnog teritorijalnog, ali sa apsolutno neophodnim etnokonfesionalnim kontinuitetom. A to, pod jednako atraktivnim imenima `konsocijacija` ili `federacija`, vodi ka konačnom uspostavljanju tri odvojena, paralelna društva, kojima bi zajednička bila jedino frustracija zbog toga što ta njihova zasebna društva još nisu uspostavila vlastite, zasebne države. Dakle, ponovo, trajni bezizlaz kao jedini dostupni `izlaz`, kao i uvijek kada je u pitanju kontinuirana zamjena teza.
Jer, u Bosni i Hercegovini, model konsocijativnog uređenja sistemski je implementiran još od vremena Otomanskog carstva. Carstvo je, naravno, bez pretenzija da izgrađuje model modernog demokratskog društva - u pitanju je klasična, pred-moderna, teokratska država, sa sistemom koji se naziva `miletskim` i koji upravo tu doživljava svoj vrhunac. `Mileti` su religiozne zajednice, koje su `unutar islamske države iste takve male države koje uživaju autonomiju života u koju se centralna muslimanska vlast, u opštem pravilu, ne miješa`. (Georges G. Corm, `Prilog proučavanju multikonfesionalnih društava`, 1977, str. 207)
Međutim, u Bosni i Hercegovini, tromoj i inertnoj, kakva je oduvijek, ovaj ideal religioznih zajednica kao zasebnih malih država nalazi se u trajnom strukturalnom konfliktu sa svakodnevnom društvenom praksom, koja u vlastitoj nespretnosti često prekoračuje čvrste granice vjerskih skupina i dovodi pojedince svih vjera u neposredne poslovne, susjedske i prijateljske odnose, uvodeći tako na mala vrata elemente modernog društva i tenzije koje idu uz njih.
Krajem 19. stoljeća, Austrougarska monarhija otomanske `milete` pokušava sekularizirati i pretvoriti u moderne `nacionalne` zajednice, u namjeri da lokalno društvo `europeizira`. Ipak, time zapravo ne prekida sa prostim reproduciranjem prethodnog modela, koji lokalne zajednice neprekidno sistemski podstiče da žive i djeluju kao paralelna, striktno odvojena, konfesionalno utemeljena pred-moderna društva, bez obzira na to koliko pojedinci koji im pripadaju u svakodnevnoj praksi izlaze iz njihovih okvira, stupaju u direktne međusobne kontakte i spontano kreću u pravcu izgradnje zajedničkog, modernog, građanskog društva. Ni dvije Jugoslavije u 20. stoljeću, kraljevska i socijalistička, ne nalaze snage da iskorače izvan predmodernog, otomansko-habsburškog, konsocijativnog konfesionalizma i da lokalno društvo integriraju na modernim, liberalno-demokratskim, građansko-individualističkim osnovama.
Raspad socijalističke Jugoslavije izazvan je i praćen tipičnom prvobitnom akumulacijom kapitala; međutim, uz prodor kapitalističke ekonomije i priznavanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, paradoksalno, dolazi do potpunog zaokreta i povratka konfesionalizma i konsocijativnosti u njihovom najagresivnijem obliku: poduzetnički slojevi unutar konsocijacijski institucionaliziranih `konstitutivnih naroda` sistemski negiraju sve individualističke principe i hrle u sticanje i koncentraciju kapitala kroz masovne, `nacionalne`, `velikodržavne` projekte.
Ovaj proces ulazi u završnu fazu, a granice postojećih država još stoje na putu konačnom, `velikodržavnom` objedinjavanju kapitala novoobogaćenih `nacionalnih elita`, koje ne kriju da njegovu koncentraciju žele da zaokruže isključivo po modelu predmoderne, pretkapitalističke `miletske paradigme`. I, evolucija ka modernom, građanskom društvu slobodnih pojedinaca čini se udaljenijom nego ikada, a neki tvrde da za opstanak države konsocijacijski model predstavlja jedinu realnu opciju, budući da povratak u prošlost nije moguć - zaboravljajući da upravo taj model znači prošlost i ništa drugo.
A povratak u prošlost, kao ni povratak na pravni status-quo-ante, nije moguć - moguć je samo ustavni preobražaj provizornih, pseudopravnih jedinica, `entiteta` i `kantona`, u pravno utemeljene autonomne regije, teritorijalizirane na principu etničke većine, ali bez dostupnih secesionističkih opcija.
Ovakav model može dati motivaciju relevantnim faktorima unutar zemlje da odustanu od `prekogranične`, `velikodržavne` koncentracije kapitala na temeljima zamišljene `miletske paradigme`, i ovaj proces zaokruže po modelu već teritorijaliziranih etničkih regionalnih autonomija. A samo njihovo dobrovoljno opredjeljivanje za ovakav `unutargranični`, `malodržavni` model koncentracije kapitala može voditi očuvanju i jačanju integriteta države unutar koje onda svi možemo živjeti, slobodni.