Vjerujem da se i vama javlja fenomen kada odete, recimo, u Beograd ili u Sarajevo da vidite mnogo poznatih ljudi. Odnosno, vidite mnogo svojih poznanika. Taman iza ćoška zađete kad ono taj i taj. Pa pređete u kafanu preko kad opet ovaj i onaj. Tada se javi objašnjenje "kako je svijet mali".
Jeste li se zapitali što se to dešava? Kako baš toliko poznanika svuda okolo? Ili ljudi putuju mnogo ili je nešto drugo po srijedi? Možda mi poznajemo zaista mnogo ljudi? Pokušajmo da nađemo odgovor u nauci.
Naime, stanovništvo određenog podneblja, regije ili kakvog drugog formata može se posmatrati na više načina. Trebalo bi da je prvi način racionalan i naučni, koji je po potrebi empirijski dokaziv, dok su drugi načini emocionalni i epski, koje po potrebi ne možemo potvrditi.
Zato, hajde da se držimo ovih prvih. Među njima postoji čitava lepeza nauka koje se bave žiteljima. Ipak, dvije nauke privlače posebnu pažnu. Prva je sociologija, koja proučava zajednicu kao cjelinu, a druga je demografija, koja je fokusirana na dinamiku koja postoji u društvu. Potencija i energija društva se ogleda, pored ekonomije, obrazovanja, privrede, i u reproduktivnom potencijalu posmatrane populacije. Konkretno, u prosječnom broju djece koja u reproduktivnom dobu rodi jedna žena ili, jednostavnije, u stopi rodnosti (fertiliteta). Kamen temeljac tog potencijala zajednice je stopa rodnosti od 2,1. Sve preko ovog broja je rast populacije, a sve ispod je depopulacija podneblja.
Većina razvijenih zemalja su članice potonje grupe. Imaju hroničan pad nataliteta, što dovodi do toga da se pogoršavaju odnosi starosnih struktura, jer je društvo sve starije te za rezultat imamo to da je radno vrijeme sve duže, a porezi sve veći za manjnu radno sposobni. Društva odgovaraju na ovaj savremeni izazov tako što reproduktivni potencijal održavaju stabilnim socijalnim davanjima, ali prije svega imigracijom.
Jer odlično je imati razvijene sisteme društva i riješene izazove u ekonomskom i političkom smislu, ali ako nema rasta stanovništva, to postaju pitanja drugog reda
Pa sad, kad se u to sve upetlja ekonomija, dobijamo formulu koju je gotovo genijalno dao Maks Ote u svojoj knjizi "Slom dolazi": "'Stare', industrijske nacije će morati da se bore sa dugotrajnim padom cijena za njihove industrijske proizvode i sa - što je s tim povezano - padom njihove kupovne moći, kao i sa istovremeno rastućim cijenama sirovina. Ali to nije sve: sve industrijske nacije suočene su sa problemima sve starijeg stanovništva kao i padom nataliteta. Ovo opterećuje ove privrede ne samo u pogledu penzionog osiguranja, nego na jednom mnogo važnijem nivou. Ljudi koji odlaze u penzije izbjegavaju ekonomske rizike."
Mi smo u ovom pogledu nataliteta rame uz rame sa razvijenim zemljama, samo što nemamo većinu zaštitnih mehanizama. Otežavajući faktor koji komplikuje naše stanje je i to da su na našu društvenu dinamiku i reproduktivni potencijal djelovali dodatni faktori, kao što su ljudski gubici u ratu, a odranije deruralizacija, deagrarizacija, nezaposlenost kao rezultat iseljavanja mladih...
Da se vratimo na početak. Jedan od zaključaka koji se nameće je taj da je reproduktivna sposobnost stanovništva, odnosno rastući broj stanovnika, preduslov razvoja društva. Jer odlično je imati razvijene sisteme društva i riješene izazove u ekonomskom i političkom smislu, ali ako nema rasta stanovništva, to postaju pitanja drugog reda. U obrnutom smislu, padom nataliteta dolazi do starenja društva, što za posljedicu ima sporost i nedostatak reakcije zajednice na novonastale i rastuće složenosti modernog doba.
Zatim, natalitet nije u ljubavi sa blagostanjem, jer je očito da se blagostanjem smanjuje rodnost. Ili da postavim to drugačije, blagostanje, odnosno socijalna sigurnost, nije uslov za zasnivanje porodice. To, svakako, ne znači da je razvoj u smislu sticanja blagostanja nešto loše, ali treba da budemo svjesni da većina jurenjem blagostanja, u stvari, hrani svoju sujetu i razvija svoj individualizam u smislu rasta egoizma. Jednostavno, za sreću ne treba mnogo.
Jasno je da su urbanizacija i napuštanje sela put ka smanjenju energije i potencijala društva, posebno kada se stanovništvo naseljava u oblakodere kao u kaveze, što na neki način pokazuje namjere industrijalizacije pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.
Bojazan se crpi iz činjenice da naše ostarjelo društvo nema reakciju i reagovanje mladića već zaboravnog starca, kojeg više privlače čitulje i crne hronike nego radosti života.
Ne mogu da ne dodam da ćemo, nastavljajući s ovim trendom, za nekoliko godina, kad odemo u Beograd, Zagreb ili Sarajevo, znati sve stanovnike po imenu i prezimenu, jer nas je sve manje i manje. Tako da, kad sad pogledamo situaciju iz izreke "svijet je mali", shvatimo da je to istina. Naš svijet je sve manji.