Dosad smo u zvaničnim i nezvaničnim analizama mogli čuti o efektima do sada neustavno prenesenih nadležnosti s Republike Srpske na BiH. Pričalo se i o broju istih, od kojih je cifra od 56 najviše eksploatisana.
Ima ih daleko više. Zašto?
Naši pravni analitičari broj prenesenih nadležnosti mogu utvrditi jedino kroz ono što je objavljeno, prije svega kroz službene glasnike, stenograme sa sjednica i sl. Međutim, postoji i ono što je de iure i dalje ingerencija Republike Srpske iako je de facto odavno u nadležnosti zajedničkih organa. Radi se o informatičkim projektima koji često bivaju precedenti za naknadno usvojena (sa aspekta nomotehnike uglavnom loša) pravna rješenja. Tako su se, što zbog nepoznavanja materije, što zbog puke naivnosti rukovodilaca, elektronske baze popunjavale podacima izvornih organa (čitaj: organa RS), a zatim prenosile u Sarajevo, uz pomoć ogromnih stranih donacija gradile prenosne mreže, uspostavljale institucije, operativni i data centri, donošeni zakoni. Jednom riječju, ilegalno je građena državna informaciono-komunikaciona infrastruktura. Situacija postaje tragičnija ukoliko znamo da su svi ovi projekti praćeni s medijskim oduševljenjem s obje strane entitetske granice, dok se činjenica o neustavnoj ingerenciji za realizaciju spretno skrivala iza visokosofisticirane informatičke mantre.
Pored toga, postojali su, a i dalje postoje, konstantni pritisci da se nešto što nije sadržano u Aneksu IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir, a samim tim ni u nadležnosti države, uz svesrdnu pomoć inostranih eksperata reguliše na nivou BiH računajući na izgrađeni stereotip o informatici kao pukoj tehničkoj stvari. Tako smo imali slučaj da je jedan od bivših visokih predstavnika dan prije odlaska s te funkcije pozvao delegate u Domu naroda na hitno usvajanje Zakona o Agenciji za razvoj informacionog društva BiH, što bi, da je isti usvojen u predloženoj formi, za rezultat imalo potpunu devastaciju Republike Srpske u kontekstu važnog stuba njene budućnosti, a to je svakako nadležnost za razvoj informacionog društva. Dalje, usvajanjem Zakona o elektronskom potpisu BiH i Zakona o elektronskom pravnom i poslovnom prometu BiH (obligacioni odnosi u elektronskom okruženju) pokušalo se u nadležnost državnih organa staviti kompletan pravni okvir za elektronsko poslovanje, i, što je još opasnije, digitalni identitet svakog građanina i pravnog lica. Sama činjenica da su ovi propisi usvajani pored važećih propisa Republike Srpske koji suvereno regulišu istu materiju stavlja nas u nezavidnu situaciju normativne kolizije.
Dosadašnjim djelovanjem Agencije za informaciono društvo Republike Srpske veliki broj spretno formulisanih pokušaja za prenos nadležnosti je osujećen. Sama činjenica da je jedino Vlada Republike Srpske uspjela da pitanje razvoja informacionog društva institucionalizuje govori o političkoj spremnosti da se ovakvi slučajevi iz bliske prošlosti ne ponove. Jer informatika i informaciono društvo nisu samo tehnološki fenomeni sami za sebe. To je osnov svake konkurentne privrede, odbrane, zdravstva, školstva, sudstva i svega ostalog što čini jedno moderno društvo.
Složićemo se, velik ulog da bi ga mogli izgubiti neopaženo.