Što nacije vodi do ekonomskog neuspjeha? Geografski položaj, manjak resursa? Neke zemlje koje leže na nafti i dijamantima spadaju među najsiromašnije na svijetu, a ondje gdje nema ničega, ni ratarskog zemljišta ni mora - kao u Austriji ili Švicarskoj - nastale su najuspješnije ili barem najbogatije države.
Je li problem u etničkim ili religijskim dispozicijama, osuđuje li ispovijedanje nereformirane vjere na izolaciju, zaostalost? Ili je stvar naprosto u tome što oni koji su na vlasti u zemljama kojima loše ide nemaju pojma o upravljanju te slušaju krive savjetnike?
Ne, ništa od toga - tvrdi autoritet u koji ne bi trebalo sumnjati - zemlje osujećene u razvoju siromašne su zato jer su ondje uske elite organizirale društvo tako da sve ide njima u korist. Stjecanje bogatstva omogućeno je samo onima koji vlast drže, a gubitnici su najširi slojevi stanovništva, ili, kako se to kaže na početku svakog demagoškog ekskursa - narod.
Tko je izmislio ovu subverzivnu komunističku teoriju svjetskog nazadovanja i transformacijske krize zaostalih država svijeta? Bit će koji nepopravljivi komunjara, možda Igor Šoltes, unuk Edvarda Kardelja, koji se bio pritajio kao liberalni ekonomist, a sad, izgleda, ulazi u igru kao prirodni vođa nove slovenske ljevice. Umjesto Borisa Pahora, šarmantnog ljubljanskog metroseksualca, on lansira neke jasne antikapitalističke parole.
Slovenska predrevolucionarna demagogija? Karantanijski postmarksistički revizionizam? Ni jedno od toga, jer ove teze uopće ne potječu s Balkana, iako se savršeno na nj mogu primijeniti, kao i na Afriku ili Južnu Ameriku. To su riječi dvojice američkih ekonomista - Darona Acemoglua i Jamesa A. Robertsona sa Sveučilišta Harvard. Njihova knjiga "Što uzrokuje neuspjeh država?" (to je sadržajno najbolji prijevod engleskog naslova "Why Nations Fail?") ušla je 2012. u najuži izbor za godišnju nagradu koju zajedno dodjeljuju londonski "Financial Times" i njujorška banka Goldman Sachs. Ne znaš koja je od tih ustanova važnija utvrda kapitalizma - to je spoj dvije burze, najjačih financijskih tržišta na svijetu, a Harvard je, naravno, njihov think-tank, elitna škola na koju se praktički nemoguće upisati ako nisi genij i još ti otac može plaćati 50.000 dolara godišnje. Dakle, kapitalisti, ukratko, misle sljedeće - ondje gdje nema cirkulacije elita, raspodjele društvene moći između različitih političkih institucija i široke participacije u tom procesu, nema razvoja, pa će država nazadovati i propasti.
Nemojmo to odmah izjednačiti sa demokracijom ili transparentnošću političkog procesa. Pogotovo ne s ovim posljednjim - ideja "transparentnosti" zapravo je floskula kojom se služe razne organizacije civilnog društva da izmuzu novac što stoji na raspolaganju za unapređenje stanja u tim "sporovoznim", neuspjelim državama, gdje tranzicija, izlazak iz siromaštva, nije otprve uspio iako je proklamirana parlamentarna demokracija.
Nedavno je objavljena neobično iscrpna, skupo plaćena studija transparentnosti i netransparentnosti u procedurama hrvatskih organa lokalne vlasti. Ta analitika je, udubi li se čovjek malo u materiju, čisti promašaj. Objavljuju li se ili ne objavljuju odluke lokalnih tijela vlasti na odgovarajućim internetskim stranicama, poštuje li se procedura kod raspisivanja tendera i koncesijskih natječaja - to je sve, naravno, potpuno nevažno. Glavni dilovi, znamo, uvijek se naprave u pozadini tako da forma bude zadovoljena.
Kad sve između sebe dogovorimo nas nekolicina koji uživamo stvarnu vlast, lako to pustimo u procedure, izglasamo i stavimo na oglasnu ploču. Ali, prvo moramo imati moć koja omogućuje da protjeraš upravo što želiš. A moć se stjeće u nevidljivim sferama, novcem, ili zahvaljujući prerogativima više vlasti, koja kontrolira ljudske sudbine. Sama po sebi, "transparentnost" nije nikakva vrijednost, nego birokratsko mjerilo koje nameću više birokratske instance, primjerice briselski autoritet Europske unije. Transparentnost je neprozirna koprena iza koje se skriva oligarhija, a demokratska vlast ne može joj naškoditi, ako je prethodno kupljena ili neutralizirana. Najčešće, aranžman između politike i oligarhijskog kapitala svodi se na to da se jedni drugima ne miješaju u posao. Oligarhija upravlja poslovima u privatnom sektoru, a politička elita namiruje se iz javnog te, ako je dovoljno jaka, udara reket kapitalistima, na Balkanu najčešće tako da preko obavještajnih službi mobilizira kriminalce koji to obave za njihov račun. No, u posljednje vrijeme, scena se malo civilizirala, pa više nema toliko reketa, ide se uglavnom na mito, a caruje korupcija.
Korupcija je naprosto transfer novca iz javnog sektora u privatne džepove. Ima puno oblika - od parazitiranja na javnim fondovima, što provode udruge nevladinog sektora, do preuzimanja cijelih javnih službi s pripadajućim parafiskalnim prihodima od strane grupa koje su povezane s elitama vlasti. Najprivlačnije je, naravno, direktno istovarivanje para iz budžeta preko državnih razvojnih banaka i fondova u beznadne poslovne pothvate poduzeća koja tobože treba spašavati državnim intervencijama. Tu se stvara gubitak za koji unaprijed postoji opravdanje - pokušali smo, htjeli smo, nismo htjeli dopustiti da… Bogati vlasnik propale firme kojoj država namiče novac da se spase namještenja i isplate zaostale plaće - to je trenutno najbolji biznis na Balkanu, na koji čak i Europa gleda sa simpatijama i razumijevanjem.
Što je alternativa cijelom tom katastrofalnom, autodestruktivnom ponašanju koje vodi ravno u propast? Revolucija? Revolucionarni prevrat, vidjeli smo prije dvadeset godina, najsigurniji je put u nevolje, jer čak i ono što je bilo donekle uređeno moralo se reinventirati i zatim, ponovno izumljeno, pokazalo se često lošijim i glupljim od starog rješenja. No, pokazalo se i neusporedivo skupljim. Revolucija stoga nije put, ali nije ni depolitizacija - mnogi loše obaviješteni, naročito mlađi, slabije obrazovani ljudi misle da je najbolje zaboraviti na politiku, koja je po definiciji stvar kojom se mogu baviti samo do srži pokvareni ljudi pa se posvetiti samo vlastitom poslu i tražiti za sebe neki izlaz, ne tražeći načina da se poprave država, društvo i cijela civilizacija... To je poprilično realistično promišljanje, ali su samo malobrojni sposobni da ga slijede: čovjek je osjetljiv na nepravdu, a čim se protiv nepravde pobuniš, ulaziš u političku borbu. A borbu koju ćeš izgubiti zbog principa ne treba ni počinjati - najbitnije je stvoriti realističku agendu. Tražiti političke predstavnike koji će biti pošteni, najpošteniji, sposobni i najsposobniji, uopće se ne isplati - na temelju retorike nikad ne možeš pogoditi tko je, zapravo, najprikadniji da vodi državu i naciju, a izborni ciklusi traju predugo da bismo na njihovim greškama mogli nešto naučiti. Stoga politizacija mora imati dogledne ciljeve.
U današnjoj situaciji, kad je politički poredak fiksiran, ljudi bi se morali organizirati u lobističke asocijacije i boriti za svoje neposredne interese te, zapravo, reketirati politički sektor, onako kako to posredstvom lobista, rade američke korporacije ili političari, kad neki javni posao žele dobiti za svoju tvrtku ili saveznu državu.
Pošaljes, dakle, svoje predstavnike u Kongres i - lobiraš. Političku podršku skupo naplaćuješ. Tako bi se trebali postaviti gradovi, čitavi društveni slojevi, profesionalne asocijacije, skupine politički osviještenih operatora, s tim da, naravno, njihovi zahtjevi ne bi smjeli biti klijentelistički, kao što sad slične inicijative uglavnom jesu. Ne bi trebali izvlačiti novac za nekakve izmišljene festivale, društvene aktivnosti, za prometnu infrastrukturu, nego za pothvate u održivom razvoju, u poduzetništvu, biznisu i stvaranju uvjeta za pokretanje biznisa po jednom od mnogih dobro poznatih svjetskih modela. Ima li vaš grad tehnološki park u kojem država besplatno ustupa prostor s informatičkom infrastrukturom, daje petogodišnji oprost poreza, a državna razvojna banka kredit uz dva posto kamata? Ako nema, vrijeme je da pritisnete vlast i naplatite svaki glas koji joj treba na idućim izborima.