"Djeca sada vole luksuz, ona imaju loše vladanje, ona pokazuju nepoštovanje starijih i vole brbljanje umjesto učenja. Djeca se više ne dižu kada ulaze stariji u prostoriju. Ona protivriječe svojim roditeljima, brbljaju pred društvom, pohlepno gutaju poslastice sa stola. Prekrste noge i tiranišu svoje roditelje." Sokrat
Kažu - mala djeca mali problem, velika djeca veliki problem. Stara izreka koja se već generacijama provlači sa starijih na mlađe. Mlađi je shvate i prihvate tek onda kada i sami postanu stariji...
Mnogi ljudi će reći da su im najvažniji i najveći uspjeh u životu njihova djeca. Mnogo truda, napora i energije se ulaže u njih. Šta god da radimo mislimo na njih. Želimo da im pružimo najbolje što možemo i želimo da oni budu najbolji što mogu biti.
Ipak, postoje situacije kada nije sve onako kako bismo željeli da bude. Ponekada djeca i uz sav naš trud, napor i dobru volju koju ulažemo u njih, počnu da se ponašaju nekako drugačije. Uglavnom u periodu adolescencije, kada hormoni počinju da "divljaju" u njihovim mladim tijelima, djeca postanu nekako čudna. Skoro da ne možemo da prepoznamo šta se to dešava sa njima. Sve više vremena počinju da provode u kupatilu, pred ogledalom, sve su veći prohtjevi kad je u pitanju njihov izgled i sve je veće nezadovoljstvo nekim sitnim, a za njih veoma krupnim, nedostacima na sebi. U tom periodu često počinju da se povlače i zatvaraju od roditelja, a sve više da se otvaraju društvu, vršnjacima i prijateljima sa kojima provode vrijeme.
Ponekad se dešava da roditelji prosto nemaju uvida u ponašanje svojih adolescenata. Kroz sopstveno iskustvo sam se uvjerila da kada se desi da dijete napravi problem, roditelji reaguju na veoma različite načine. Njihove reakcije su nepredvidive i nikada ne znate šta možete da očekujete od njih...
Kada se roditelj prvi put suoči sa problemom, a posebno ako dijete dođe u sukob sa zakonom i napravi problem koji dođe do policije, prva reakcija je obavezno šok. I kao po nekom pravilu ide reakcija tipa - ne, moje dijete to nije uradilo. Zaboga, pa moje dijete je divno. Dobar đak, dobro, možda je malo popustilo u školi, ali je inače divno. Pa dolazi kući na vrijeme, ne puši, ne pije, bože sačuvaj da se drogira... U ovakvim situacijama istina je, naravno, mnogo drugačija od one istine koju vide roditelji. Često sam, zbog ovakvih pristupa i odbrana dolazila u situaciju da mi je teže "izaći na kraj" sa roditeljem nego sa djetetom...
Sjećam se majke čiji je maloljetni sin bio učesnik tuče u kojoj je jedan od aktera imao repetiran pištolj. Taj pištolj su mu oteli momci sa kojima je došao u sukob, trčali su sa tako repetiranim pištoljem kroz grad i pravo je čudo da pištolj nije opalio i da niko nije povrijeđen. Ubrzo smo saznali šta se desilo, ko su bili učesnici tuče i pronašli smo pištolj. Ipak, u razgovoru sa jednim osumnjičenim maloljetnikom, majka je bila neumoljiva. Pa zaboga, o čemu vi pričate, pa zar moj sin... Ne, tako nešto nije moguće... Vi ste grdno pogriješili... Kada je sin pred majkom sve priznao, majka je ponovo doživjela šok. Zamalo je pala u nesvijest, trčali smo po čašu vode i šećer... Razbila se valjda jedna iluzija o savršenom djetetu...
Ovakve situacije i ne čude, pogotovo ako je u pitanju prvi put. Pa dobro, svako može pogriješiti. Greška može biti prosto situaciona, dijete se malo povede za društvom, možda malo alkohol, malo mladost-ludost...
Mene iskreno više začudi situacija gdje roditelji sa djecom dolaze i po nekoliko puta u policiju i gdje je više nego očigledno da problem postoji, ali gdje roditelji uporno odbijaju da to priznaju. Tako i otac dječaka koji je ponovo napravio problem tako što je flašom udario djevojku u glavu u diskoteci. Njena glava je sva bila umotana u zavoje, a tamnoljubičasti podlivi su joj se spustili oko očiju do pola lica. Pitala sam se da li su joj oči ostale nepovrijeđene i da li će ikada više moći normalno da vidi. Ali ne, otac to nije vidio. Sjedio je na stolici preko puta mene dok smo uzimali izjavu u kojoj njegov sin nije ništa negirao i samo je otpuhivao. Bio je ljut na mene, na policiju, na sve oko sebe, svi su nešto bili krivi, samo ne njegov sin... Ne znam zašto sam imala osjećaj da će preko stola skočiti na mene da me i fizički napadne, jer se ja, zaboga, usuđujem da kažem da je njegov sin napravio nešto loše...
Pogotovo kad je u pitanju konzumiranje narkotika u nekom ozbiljnijem obliku, roditelji su po pravilu ti koji zadnji saznaju. U početku ide faza negiranja, po sistemu - ne, to nije moguće. Moje dijete tako nešto ne bi nikad. Onda slijedi druga faza, a to je apel za pomoć. Nakon što se uvjere da njihovo dijete zaista ima problem, oni odvažniji roditelji se ne libe da zatraže pomoć. Od policije, centra za socijalni rad, nevladinih organizacija, spremni su da idu dokle god je potrebno, samo da im se pomogne.
S druge strane, ima slučajeva gdje i sami roditelji pronađu džoint marihuane i donose ga u policiju da prijave svoje dijete. Svjesni su valjda toga da zataškivanjem i "guranjem problema pod tepih" neće ništa dobro učiniti svom djetetu. Čak štaviše, problemi će se gomilati i jednog dana više neće biti povratka nazad... Zato je potrebno što prije uključiti u problem sve društvene subjekte koji mogu i koji na kraju krajeva i treba da pomognu u rješavanju ovakvih problema, jer imaju resurse, a i obavezu da se potrude da to učine. Osim porodice, o mladima moraju da brinu i škola, centri za socijalni rad, policija i šira lokalna zajednica...
Ipak, jedno je sigurno. Roditelji čija djeca dođu "u sukob sa zakonom" osjećaju krivicu, ali to sebi, a pogotovo drugima, nerado priznaju. Ipak, bitno je da svi znamo da suočavanje sa problemom predstavlja priznanje lične odgovornosti, a ne krivice! To je zlatna prilika da mijenjajući sebe indirektno promijenimo i samo dijete, njegov odnos prema nama, kao i naš prema njemu. U tom procesu, od izuzetne je važnosti biti dosljedan i u svakom momentu pokazivati i pružati emocije djetetu. Od ključne je važnosti graditi odnos sa djetetom od malena, jer taj odnos postaje model svih drugih odnosa u životu!