Poveli smo neki dan zanimljivu diskusiju na Facebooku... Sad po cijeli dan fejzbučim, novine gotovo i ne čitam, dok sam od ovih nedotupavih domaćih portala davno odustao. Do svega što me zanima iz virtualnog svijeta dolazim preko svog screensavera Arts&Letters Daily, koji agregira sve važnije novine, kolumniste, eseje i knjige na horizontu anglosaksonske civilizacije... Bogme se ostvarilo ono što je prije četrdeset godina govorio moj tadašnji drugar Pero Kvesić, a zvučalo je, onda, u komunizmu, subverzivno - potrebne su ti samo dvije vještine, karate i engleski, karate do granice, dalje engleski...
Ja sam malo star da se sad iskorijenim pa transferiram u neke udaljene krajeve, mogao bih najdalje do Istre, što je vrlo zanimljiva opcija. Gledao sam, naime, na televiziji dokumentarac o Sergiu Endrigu, mom najmilijem kantautoru, istarskom optantu, izbjeglici koji se preselio u Genovu i stvorio najvažniju talijansku glazbu sredine prošlog stoljeća, s Fabriziom de Andreom, Ginom Paolijem i ostalima... Pjesnik Milan Rakovac plakao je dok je Tamara Obrovac pjevušila stihove njegova "Endrigo Bluesa" o zajedničkoj tragediji talijanskog odlaska, u kojoj smo "mi" bili krvnici, a "oni", ranije etnički čistači u doba fašizma, žrtve. Rakovčev otac Joakim, narodni heroj, ubijen je, a i Sergiov je otac poginuo u ratu. Nitko tu nije pobijedio, nitko tu nije ispao bolji i pametniji. Trebalo je samo sedamdeset godina da svi to shvate.
Na koncertu za Endriga bili su Arsen te razni Sergiovi prijatelji i poštovatelji iz Pule - rođen u kući iznad Arene, Endrigo je bio Puležan, kao zanosna Alida Vali (iz "Trećeg čovjeka") i uzbudljiva Lura Antonelli ("Malizia"). Endrigo je etnički očišćen 1947, kad je protjerano 250.000 Talijana. Tada je nastala ova nova, jugoslavenska Istra i našla se u Hrvatskoj, popunjena miješnim stanovništvom što je nekim čudom u međuvremenu uspjelo doseći viši stupanj posve nebalkanske nacionalne tolerancije i potpuno osvijestiti totalni povijesni promašaj cijelog projekta etničkog čišćenja, kako u Zagrebu još zadugo neće pojmiti koliko im, zapravo, nedostaju Židovi, Nijemci i urbani Srbi, da bi mogli biti bilo što nego panonska provincija. Sve dok ne osvijeste tu tragediju, bit će zadnja rupa u kozmosu, što vrijedi za sve ove naše male, etnički očišćene velekasabe u "regionu", gdje ljudi ne shvaćaju da su potpuno nesposobni za život u globaliziranom društvu dok ne pojme ograničenja svoga palanačkog autizma. Sve dok to traje, djeca će im masovno odlaziti u inozemstvo i ostavljati ih da trunu na propalim staništima balkanske nekulturne supkulture. A mi od toga bježimo na Facebook... Na Facebooku nismo tu, nego u virtualitetu. No, razgovaramo najviše o politici.
Kaže jedan lik - riječki SDP sad gura na listu za Europski parlament riječkog gradonačelnika Vojka Oberšnela. Ja im na to objasnim - ma ne kopčate stvar, nije vic u riječkim kombinacijama oko Oberšnel (zove se kao da je warp-hyperdrive iz "Star Treka" - "Scotty, uključi Oberschnella!"), nego se Zox Milanović prepao Tonina Picule, koji je na prošlim europarlamentarnim dobio puno preferancijalnih - izdvojenih - glasova, pa ga već vide kao konkurenta za šefa stranke ako Zoki izgubi parlamentarne izbore (a hoće, najvjerojatnije). Zato je Milanović dao pouzdanom stranačkom birokratu Nevenu Mimici da nosi listu, a ugurat će na drugo mjesto osječku (vrlo zgodnu) liječnicu Biljanu Borzan, svoju tijesnu suradnicu, koja ga podržava u Predsjedništvu, a zatim, možda i svoga pouzdanika Oberšnela. Četvrto i peto mjesto mora dati koalicionim partnerima, a onda bi Pikula (tako su ga zvali američki diplomati dok je bio ministar vanjskih poslova) mogao skroz izvisiti na šestom i - Inšallah, riješio bi ga se... Budući da se paralelno razračunava sa šefom riječke frakcije SDP-a Linićem, svojim sadašnjim ministrom financija, ostat će mu još kao unutarnji protivnik Željko Komadina, ali taj je potpuno nesposoban i ubijen u pojam, pa ne bi mogao dobiti ni izbore za predsjednika kućnog savjeta...
Ako Saša Radulović jednom osvoji vlast na egzotičnom Istoku, u Državi Srbiji, Hrvatsku valja pripojiti Srblju. Inače sam sklon regionalnim, no ne i regionskim rješenjima
Evo, tako mi tračamo na Faceu, a još se pritom razmijeni milijun informacija - tko koga u kabinetu, što su stranački, što politički računi i sve što radi Vlada, izanaliziramo to u pola sata i onda se svima počne bljuvati na politiku, pa neki mlad, pametan tip iz prikrajka pridometne:
"Fejzbukari, politologeki i drugi, mota mi se jedna misao vascelo jutro po glavi. Kad već Europska unija brije na punu političku i ekonomsku integraciju (Eurozona, Ecb, unitaristički nastrojena Komisija) zašto svaki građanin EU ne bi u izborima za Europski parlament mogao glasati za bilo koju stranku iz bilo koje države članice? Zašto sam osuđen na lokalne socijalističke i pučke prostake i džibere, a ne mogu, recimo, dati glas UK Independence Party (UKIP), Alternative für Deutschlandu ili kultnom Vlaams Belangu? Kakav je to svijet u kojem bourgeois već u startu ima sužen dijapazon političkog izbora, u kojem mora birati između otužnog rumunjskog socijalista ili portugalskog konzervativca u pokušaju?"
Na to će mu drugi, zaigrano: "Mogli bismo predložiti redizajniranje izbornih jedinica i uvođenje hrvatskog modela: svaka izborna jedinica u Europi imala bi isti broj mandata. Spojimo Hrvatsku s Bavarskom i na taj način možemo birati članove CSU-a i CDU-a. Ili mađarske nacionalističke političare. A nakon članstva Srbije, predlažem da se Srbija uvede u našu izbornu jedinicu, kako bismo mogli birati neočetnike!"
Ovaj prvi se odmah pobuni: "Bojim se da si osoba duboko lišena srednjoeuropsko-mediteranske uljudbe koja, recimo, krasi - mene. Sklon si krkanluku, dubioznim likovima i zločinu. Ako Saša Radulović jednom osvoji vlast na egzotičnom Istoku, u Državi Srbiji, Hrvatsku valja pripojiti Srblju. Inače sam sklon regionalnim, no ne i regionskim rješenjima. Sjeverna Italija, južna Austrija, Istra i sjeverna Hrvatska - to je regija iz mojih snova. Što se mene tiče, može se zvati Padanija ili Sashville."
Nisam odolio. Pripišem: "Ajmo stvari nazvat pravim imenom - priželjkujemo novu, modernu Austro-Ugarsku, zar ne? U njoj su i Bavarska i Sjeverna Italija (Lombardija), Mađarska, Sjeverna Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Vojvodina, Češka i Poljska... Ali to je previše komplicirano. Puno je bolja ona ideja Lecha Walese - državno ujedinjenje Njemačke i Poljske! Sad bi trebalo vidjeti s kime se ujediniti... Najvjerojatnije s Austrijom, ako bi prišla i Slovenija. Ne bi bilo loše ni s Mađarskom, samo što su sada nacionalističke tendencije ondje prevladale liberalne. Primam sugestije!"
Tu su me otkantali: "Ta bi država morala biti monarhija. Prema Hans-Hermann Hoppeu, monarh ima najmanje interesa ogriješiti se o imovinu svojih podanika, dok su republike sklone jakobinskim demokracijama, prostaštvu koje svoju krunu podvrgava svakakvim preraspodjelama. Samo, tko će biti monarh? Otto von Habsburg je prdnuo u čabar, a princ Aimone, vojvoda od Šporeta, ne želi biti balkanski kralj. Možda treba okruniti Edmunda Stoibera?"
Sad slijedi razmatranje dinastije vojvode od Savoje, princa od Spoleta, potomka zlosretnog kralja Tomislava II, kojega je na duvanjski mistični tron doveo Pavelićev tajni agent riječki grof Josip von Bombelles, a zatim se dotaknemo smijenjenog i korumpiranog Sanaderova i Haiderova partnera, bivšeg predsjednika Bavarske.
I onda, hajde ti čitaj novine... Pa nema novina koje dostižu te standarde inteligentne diskusije, totalne informiranosti, interaktivnosti i brzine.