Možda konsenzus nikada nije ni postojao, samo smo vjerovali da jeste. Recimo da je to neka zamišljena tačka u prošlosti od koje smo krenuli. Dakle, kako se raspao konsenzus o postojanju zajednice?
Ovaj tekst pokušava da, sa zakašnjenjem od više mjeseci, ispravi jedan propust koji se zbio zbog okrenutosti ovdašnjih medija drugim, lakšim temama i sadržajima, od onih tema koje zaslužuju pažljivije razmatranje i javni dijalog o njima.
Fondacija "Fridrih Ebert" i prof. dr Božo Skoko sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Zagrebu pred prošle izbore proveli su opsežno terensko anketno istraživanje na reprezentativnom uzorku od 1.000 građana BiH. Cilj istraživanja je bio utvrditi "kako se pripadnici tri naroda međusobno percipiraju, šta opterećuje njihove međusobne odnose, koliko su uistinu spremni živjeti jedni sa drugima, te kako percipiraju zajedničku državu". Rezultati ovog tematski rijetkog i korisnog istraživanja predstavljeni su javnosti sredinom prošle godine u BiH, ali kako ni tema ni njen sadržaj nisu atraktivni našim medijima koji funkcionišu na negativnostima naše političke i javne scene, onda nisu ni dobili odgovarajući javni publicitet koji zaslužuju.
Najkraće rečeno, mišljenja Srba, Hrvata i Bošnjaka su različita kako o prošlosti, sadašnjosti, tako i o budućnosti BiH. Istraživanje je pokazalo da odnosi tri naroda u BiH, Srba, Hrvata i Bošnjaka, nisu dobri i da su opterećeni međusobnim nepovjerenjem, da se slabo poznaju iako su dugo živjeli zajedno u jednoj državi, te da je njihova međusobna percepcija još opterećena stereotipima iz prošlosti i posljednjeg rata.
Prema istraživanju, pripadnici tri naroda se malo zanimaju jedni za druge, praktično žive jedni pored drugih, a manje jedni sa drugima, zatvoreni u svoje odvojene paralelne svjetove. Pored toga, istraživanje je pokazalo da pored razlika postoje i mnoge sličnosti između Srba, Hrvata i Bošnjaka u BiH, kao i da mnogo dobroga mislimo jedni o drugima, i pored javne percepcije koja obiluje mržnjom i nacionalnom nesnošljivošću. To bi se moglo označiti kao "Vidljive razlike i nevidljive sličnosti".
Istraživanje je pokazalo da pripadnici nacionalnih zajednica imaju mnogo bolje mišljenje jedni o drugima nego što se može steći utisak u medijima i javnosti o velikoj mržnji između naroda. Na predstavljanju rezultata ovog istraživanja mogla se čuti konstatacija da ono više pokazuje mišljenje ispitanika o političarima iz tri etnosa nego o pripadnicima tih etnosa.
Drugi, oni pesimističniji, pak, smatraju da je stanje još gore u dubini društva nego što se javno percipira, zbog sklonosti ljudi da u anketama o ovakvim temama ne govore otvoreno i iskreno, zbog dvoličnosti i nastojanja da se ne govori loše o drugima itd.
U istraživanju su odnosi Hrvata i Bošnjaka ocijenjeni najpozitivnijim, zatim odnosi Srba i Hrvata, dok su najlošijim ocijenjeni odnosi Srba i Bošnjaka. Najbolji imidž u BiH imaju Hrvati, dok se Srbi i Bošnjaci najnegativnije vide međusobno.
Pripadnici tri naroda imaju potpuno različita mišljenja o uzrocima i početku proteklog rata u Jugoslaviji i BiH. Pedeset pet odsto ispitanika među Srbima najviše odgovornim smatra međunarodnu zajednicu, a potom sve tadašnje političare u Jugoslaviji (52,2%). Pored toga, 43,7% ispitanika među Srbima kao najodgovornijeg za izbijanje rata smatra bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića, a njih 36,8% odgovornim smatra bivšeg predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana.
Sa druge strane, za Bošnjake za rat su najodgovorniji Slobodan Milošević 49,9% i generalno Srbi 43%, pa tek onda Franjo Tuđman sa 26,1% procenata ispitanika. Mišljenja hrvatskih ispitanika su "negdje između": 57,7% njih odgovornim za rat u Jugoslaviji smatra sve tadašnje političare Jugoslavije, zatim Srbe (29,8%), splet okolnosti (28,5%), pa tek onda Slobodana Miloševića (22,5%).
Na pitanje šta zamjeraju jedni drugima, Bošnjaci i Hrvati imaju negativno mišljenje o Srbima zbog rata i nasilja i smatraju ih nacionalistima. Srbi i Hrvati Bošnjake smatraju dvoličnima. Srbi im zamjeraju rat i nasilje, a Hrvati prevelik uticaj religioznosti na javni život.
Istraživanje jasno pokazuje da su ovakva negativna mišljenja o pripadnicima drugih naroda uglavnom posljedica rata i ratnih sukoba i međunacionalnog nepovjerenja i etničke distance uspostavljene u prethodnom vremenu. Donekle je razumljiva ova rezervisanost jednih prema drugima zbog kratke vremenske distance od rata, kao i postojanja različitih interpretacija prošlosti i ratnih dešavanjima, na kojima su zasnovane identitetske nacionalne politike.
Najzanimljiviji set odgovora odnosi se na pitanja o mogućnostima uspostave saradnje među narodima koja bi vodila promjeni mišljenja prema drugima narodima i njihovim pripadnicima u pozitivnom smislu. Prema dobijenim rezultatima, Hrvati i Srbi traže od Bošnjaka da ne zloupotrebljavaju državne i entitetske institucije (više od 50% ispitanika), te da budu manje isključivi prema druga dva naroda (više od 40%). O ovom pitanju postoji priličan konsenzus između hrvatskih i srpskih ispitanika.
Sa druge strane, Bošnjaci u velikom procentu (82%) očekuju od Srba da postanu svjesni svoje krivice za rat i da se izvinu, da pokažu više odgovornosti prema BiH, te da ne zloupotrebljavaju državne institucije. Kad je u pitanju pogled na zajedničku državu, ispitanici tri naroda složili su se u opisu kako je BiH "podijeljena država bez budućnosti". Najveći broj ispitanika sva tri naroda smatra da se odnosi među narodima mogu poboljšati angažovanjem boljih političara iz sva tri naroda i donošenjem pravednijih i kvalitetnijih zakona.
O drugim prijedlozima uglavnom nema konsenzusa. Bošnjaci bolju budućnost BiH vide u ukidanju entiteta, a Srbi i Hrvati u stvaranju tri entiteta.
U istraživanju se može iščitati bošnjački unitarizam, zalaganje Srba za očuvanje Republike Srpske i Hrvata za uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta. Četiri glavne otežavajuće okolnosti na putu međusobnog pomirenja i izgradnje zajedničke države koja bi svima bila prihvatljiva prema istraživanju su: nepostojanje zajedničkog cilja, nepostojanje približnog konsenzusa o ratu u BiH, neriješena pitanja u vezi sa nacionalnim predstavljanjem i identitetom u državnim institucijama i nepostojanje povjerenja među narodima.
Prema jednom drugom istraživanju "etničke distance" u BiH, distanca Bošnjaka prema druga dva naroda se povećava. Informativni autizam koji postoji na medijskoj sceni samo doprinosi dodatnom zatvaranju u vlastite nacionalne okvire. Umjetnički opis ovakvog psihološkog stanja odnosa između tri naroda može se naći u dojmljivoj pjesmi Damira Avdića "Bratstvo i jedinstvo".
Istraživanje koje smo ovdje predstavili otkrilo nam je nekoliko otrežnjujućih i zabrinjavajućih spoznaja i trendova. Ma kako da su neugodni, dobro je da smo ih svjesni. Pred nama su dva puta: jedan, nastavak histerične kolektivizacije međusobnih političkih razlika i stečenih mržnji, koji vodi u nove sukobe i siguran raspad političke zajednice, i drugi, strpljiva i postepena izgradnja povjerenja i budućnost kroz katalaksiju, međusobno "bogaćenje kroz saradnju", organizovano pretvaranje prirodnog, spontanog poretka života u nove društvene interakcije i veze, koje u skladu sa starogrčkim značenjem ovog pojma znače "primiti u zajednicu" i "preobraziti neprijatelja u prijatelja", princip na kojem već pedeset godina u miru postoji i razvija se Evropska unija.
A što se tiče negativnih stereotipa jednih o drugima, bolje je da ostanu u vicevima i šalama. Možda nam u tome mogu pomoći iskustvo i savjet jednog od najvećih naučnika na svijetu Alberta Ajnštajna. Jednom je Albert Ajnštajn rekao o odnosu drugih naroda prema Jevrejima, na svom ličnom primjeru: "Ako se moja teorija relativiteta pokaže tačnom, Njemačka će pretendovati na to da sam ja Nijemac, a Francuska da sam građanin svijeta. Ako se moja teorija pokaže netačnom, Francuzi će reći da sam Nijemac, a Nijemci da sam Jevrej."
(Autor je publicista)