Obavještajno-istražne agencije procijenile su da nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine ugrožava 45 osoba. Direktor policije Republike Srpske Uroš Pena objasnio je u srijedu u Banjaluci da su neki od ovih već opasnih likova uhapšeni i u toku je njihovo protjerivanje iz BiH, a drugi su sami ranije spakovali svoje kofere i odjezdili s naših prostora.
Kriteriji po kojima se utvrđuje opasnost nekog pojedinca po kolektivnu bezbjednost tajna su za sve osim za nadležne organe. Ovo je ujedno i rijetka praksa po kojoj nismo nikakav izuzetak u svijetu. No, ono po čemu smo specifični i po tome kako agresivno te svoje posebnosti pokazujemo u zadnje vrijeme nameće zaključak da baš i ne smijemo garantovati da smo svi mi preostali, koji nismo na listi od 45 imena, potpuno bezopasni za svoje ukućane, komšije, za goste ili za cijeli sistem. Potencijalna opasnost svakog od nas direktno je proporcionalna sa odgovornosti koju imamo u svom okruženju, zajednici ili organizaciji.
Zvanično najodgovorniji pa samim tim i potencijalno najopasniji sinovi ove zemlje, u vrijeme pisanja ovih redova, bili su juče zakapijani u bazi međunarodnih vojnih snaga u Butmiru kod Sarajeva. Dok su ih stranci pokušavali uvjeriti da bi osvojeni mandat na izborima trebali opravdati i radom a ne samo nećkanjem, krađom i svađom, bh. političare čuvale su brojne policijske snage uz nezaobilazno nadlijetanje helikoptera i prekinute telefonske signale. Taman da i ne postignu politički dogovor o naprektu zemlje ka Evropskoj uniji ili NATO-u, njihova potpuna izolacija potez je od najvećeg značaja za nacionalnu sigurnost. Sve dok su glavne vođe daleko od mikrofona, govornica i TV kamera, možemo biti sigurni da bar neće biti odaslana nijedna nova rušilačka ideja ili poziv. Šteta što ovaj spokoj ne može trajati duže od jednog radnog petka pa da se pokušamo oporaviti od posljedica ranijih liderskih umotvorina. Zbog njihovog trajnijeg zadržavanja u karantinu u Butmiru ne bi, naravno, preko noći našim ulicama potekli med i mlijeko ali bi sasvim sigurno bilo manje izgleda da ponovo poteče krv pored fudbalskih stadiona. Bilo bi i više slobodnog medijskog prostora za objavu priče o stravičnoj sudbini jedne majke iz Zvornika čija trogodišnja kćerkica od aprila prošle godine čeka - hitnu operaciju srca. U medijskoj pauzi od prenosa bajatih političkih stavova, prijedloga i programa, saznali bismo još mnoge istine koje upravo kreatori tih političkih igrarija svjesno godinama guraju u drugi plan a raspamećena većina na to pristaje. Mogli bismo "otkriti" da u budžetima nema novca za narodne kuhinje pa njihov opstanak vlastitim donacijama pomažu rudari, da među nama žive ljudi koji su nakon otkaza dobijenih 1992. godine ostali ni na nebu ni na zemlji, da većina penzionera od svoje mirovine može pristojno živjeti jedva 48 sati, da mladi ljudi prije mogu otići u invalidsku penziju nego dobiti posao bez jakih privatnih veza...
Sve ove turobne istine ne mogu se tek tako godinama podnositi a da njihove posljedice ne pogode i šire okruženje. Frustracija rađa novu frustraciju. U početku, na primjer, gladni radnik mrzi samo svog bivšeg poslodavca. Potom neprijatelja vidi u svojoj ženi i djeci, pa u prvom komšiji, sve dok, izdrilovan stavovima svog vođe, ne "shvati" da je zapravo za svu njegovu muku kriv neko s one druge strane kome smeta dostojanstvo i opstanak hrvatskog/ srpskog/bošnjačkog naroda.
Zavisno o kojoj je stvarnoj ili nametnuoj strani riječ, slijedi razbijanje stakala na neprijateljskim bogomoljama, prijetnje "ubij, zakolji da... više ne postoji" i sve tako do pokoje razbijene tuđinsko-manjinske glave ili do prosviranog tuđeg mozga.
A gladnih je mnogo u ovoj zemlji jer institucije postoje isključivo zbog materijalnog zbrinjavanja nacionalnih vođa i njihovih poslušnika a nikako zbog sistemske zaštite brojne armije hronično isfrustriranih. Zato je u ovakvom haosu više nego naivno tvrditi da je samo 45 pojedinaca tempirana bomba postavljena u temelje ustavnopravnog poretka države.
Sistem je na ozbiljnoj kušnji jer neće još dugo moći obuzdavati obespravljene, višestruko iskompleksirane birače i navijače, a ljudi koji su na njegovom vrhu ne pokazuju namjeru da se počnu baviti poslom zbog kojeg su izabrani. Niko od aktuelnih vladara u BiH ne očekuje isposništvo, gladovanje u premijerskim ili poslaničkim klupama niti da vlastoručno počnu graditi tvornice radi zapošljavanja oko pola miliona onih što su na birou za nezaposlene.
Marljivom i odgovornom radu nikad nisu bili vični i na tom im ne treba previše zamjerati jer nam se na ranijim izborima nisu gadile te njihove osobine. Problem je i ove zemlje i njenih političara što se ovdašnjim glasačima, isto tako, nimalo ne gadi da svoje probleme "rješavaju" bacanjem kamenja u tuđe prozore ili pucanjem u tuđu djecu. Zbog ove činjenice bilo bi utješno da lideri bar povremeno zanijeme i prešute već pripremljene huškačke poruke.