Kolumne

Kalašnjikov

Boris Dežulović

Prije nekoliko dana u centru Bijeljine iz automobila je izašao mladić s kalašnjikovom u ruci i ispalio rafal prema kafe-baru "Fićo". Potom je ušao u kafić i nastavio s pucnjavom, ranivši tri gosta.

Nekako baš tih dana na Kosovu je čovjek, kopajući u Prizrenu temelje za kuću, pronašao skladište s većom količinom okvira i municije za kalašnjikov, a Hrvatsku je potresla obiteljska tragedija u Splitu, gdje je mirni, nikad kažnjavani i dobar muž, otac i susjed kalašnjikovom pobio cijelu obitelj, suprugu i dvoje male djece, pa na kraju jednim hicem presudio sebi. Sebi je umalo presudio i maskirani razbojnik koji je u Beogradu upao u mjenjačnicu "Cikota", ispalivši iz kalašnjikova rafal prema službenici. Šalter je bio zaštićen neprobojnim staklom i jedan od metaka vratio se pljačkašu.

Na sličan način samo nekoliko dana ranije opljačkane su dvije banke u zagrebačkom naselju Sesvete, a u jednoj od njih pljačkaš je kalašnjikovom hladnokrvno ubio mladog policajca. Prije nekoliko tjedana u Sarajevu je sedamnaestogodišnji mladić u naselju Pofalići teško ranio čovjeka sasuvši mu iz kalašnjikova cijeli rafal u noge, a u Mostaru je četrdesetpetogodišnji muškarac najprije kalašnjikovom ubio oca s kojim je živio, pa potom i sebe. U susjednoj Srbiji, tridesetogodišnjak je u selu Srezovac upao u kuću, rafalom iz kalašnjikova ubio šesnaestogodišnju učenicu Srednje medicinske škole i ranio joj majku.

Vijestima iz crne kronike sa svih strana bivše Jugoslavije, od Zagreba do Prizrena, zajednička je jedna stvar: jurišna automatska puška AK-47, poznatija kao kalašnjikov.

Drugdje u Europi, kad se ljudi posvađaju s ocem, raščišćavaju račune u kafiću, naume opljačkati banku ili se jednostavno ubiti, moraju se lijepo namučiti da podzemnim kanalima dođu do nekakvog pištolja. Na Balkanu, ljudi odu u podrum, otvore stari ormar s alatom, odvaguju u rukama lovačke puške, snajpere, škorpione i ručne bombe, a onda se na kraju ipak odluče za rusku jurišnu pušku, uglave okvir s municijom, pa vrate ostali alat u ormar. Drugdje u Europi, najbolji čovjekov prijatelj je pas ili knjiga. Na Balkanu, nema boljeg i pouzdanijeg čovjekovog prijatelja od kalašnjikova. Teško da postoji domaćinstvo bez "kalaša", kako mu tepaju odmila, u svim verzijama - "albanac", tip C ili "bugarin", AKS-47UF sa kratkom cijevi ili "honeker", stari MPi-K iz Istočne Njemačke ili "mađar", AKM-63, ili "taliban", jeftina pakistanska kopija, ili "rumunj", AI, ili "poljakp tantal, AK-74 s preklapajućim kundakom, a najčešće ipak stari, dobri "Zastavin" M64.

Nije Jugoslavija proizvela mnogo tako pouzdanih aparata za domaćinstvo kao što je "Zastavina" automatska puška. Sve je tu više-manje bilo jeftino smeće, a s kragujevačkim kalašnjikovom mogli su se mjeriti tek neuništivi crnogorski frižideri obodin, bijela tehnika slovenskog "Gorenja" i legendarni "smederevac", šporet na čvrsto gorivo iz "Milana Blagojevića".

Običavali smo za ta čuda socijalističke industrije, "plodove domaće pameti i iskustva", govoriti kako "nema njima smrti". Tako danas govorimo za kalašnjikov. Mogu Amerikanci, Izraelci, Šveđani ili Nijemci napraviti energetsko oružje iz "Zvjezdanih staza" ili laserski mač iz "Ratova zvijezda", mi ćemo i dalje s nepovjerenjem gledati tu fantastičnu tehnologiju koja traje koliko i garancija i koju radni čovjek i građanin ne može rastaviti i popraviti bez ovlaštenog servisera s laptopom. I uvijek ćemo se vratiti kalašnjikovu, jer "nema njemu smrti", iako ni za šta drugo nego za smrt ta naprava ne služi.

Pa kao što nije bilo poštene socijalističke kuće u kojoj negdje u kutu nije stajao "smederevac", na njemu vazda lonac vode, a iz njega čudovišna čađava cijev koja je poput zmije puzala zidovima i nestajala negdje u dimnjaku - tako danas nema poštene kuće u kojoj u kutu, iza starog "smederevca", ne stoji naslonjen kalašnjikov: jedna je jurišna automatska puška kod nas na Balkanu zaista tek aparat za domaćinstvo - ako se i može bez miksera, mikrovalne pećnice, sokovnika ili aparata za espresso, bez kalašnjikova se ne može. Događa se, istina, i danas da nastrada poneko dijete, kao što se djeca oduvijek igraju kuhinjskim aparatima i kao što je prije koji mjesec u gradiškom naselju Brestovčina jedanaestogodišnji dječak, igrajući se očevim kalašnjikovom, ubio dvije godine starijeg brata.

Samo u Bosni, prema policijskim procjenama, u ormarima, podrumima i iza starih "smederevaca" leži osamsto hiljada (brojkom: 800.000!) dugih i kratkih cijevi, od kojih je pola milijuna nelegalnih, bez dozvole, što znači da svako drugo domaćinstvo ima vatreno oružje. Koliko njih ima kalašnjikov, ne zna se, ali nije pametno sumnjati da jurišnih automatskih pušaka ima toliko da se juriš ne bi zaustavio prije Berlina.

Nasljeđe je to, naravno, rata, koji kod nas nikada nije završio, niti će završiti dokle god nam u kutu sobe leži automatska jurišna puška. Kako je teško zamisliti dan kad će balkanske policije svečano objaviti kako je zaplijenjen i posljednji kalašnjikov zaostao od ratova iz devedesetih, realnije je očekivati dan kad će posebna komisija europske zajednice objaviti da se u selu Pripizdina Donja hicem iz kalašnjikova ubio stogodišnji starac N.N., posljednji živi stanovnik Parka Kalašnjikov, jedinstvenog parka prirode na prostoru nekadašnjih država nastalih raspadom Jugoslavije.

Ostat će tek usred parka veliki spomenik ruskom inženjeru Mihailu Kalašnjikovu, a na njegovu postolju uklesan stih Ljubomira Simovića, nekrolog narodima koji su tu nekad živjeli: "Šta će ti raj kad nemaš kalašnjikov?"

Najčitanije