Predstavnici Međureligijskog vijeća BiH posljednjih mjeseci imaju pune ruke posla. Otkako su u novembru prošle godine u ovoj instituciji odlučili da vjerski poglavari zajednički osude napade na svaki vjerski objekat i posjete ta mjesta, postalo je očigledno koliko je politički život povezan sa vjerskim
Napadi na vjerske objekte ili službenike obično se dešavaju kada se podignu tenzije zbog političkih odnosa u zemlji. Svjež i ružan primjer je onaj iz Mostara, gdje su se uvredljivim grafitima na spomenicima poginulim borcima prepucavale grupe s desne ili lijeve obale Neretve. Svoje frustracije u vezi sa neformiranjem vlasti i stalnim nadmudirivanjem o izboru legitimnih predstavnika Hrvata u institucijama vlasti na svim nivoima, nastavile su na nadgrobnim spomenicima. Tek što su obišli hram Svetog preobraženija Gospodnjeg u Sarajevu, koji je više od 30 puta napadnut, predstavnici Međureligijskog vijeća otputovali su u Tuzlu, gdje su napadnuto još jedna pravoslavna crkva i groblje. Nije bilo odmora po povratku, jer je napadnuta i katedrala Srca Isusova u Sarajevu, jedan od najvećih i najljepših katoličkih objekata u BiH, koji je u fazi restauracije. Nešto prije toga imali smo priliku vidjeti osudu napada na Medžlis Islamske zajednice u Gacku, gdje su ponovo bili velikodostojnici četiri konfesije u BiH. Njihove osude svakako ne mogu doprinijeti da napadi budu iskorijenjeni, ali su pronašli dobar način da skrenu pažnju na ovu krajnje negativnu pojavu i da pruže podršku vjernicima koji su uglavnom u manjini u mjestima gdje se napadi događaju. Svojim posjetama oni svakako privlače medijsku pažnju i time upućuju na problem učestalosti napada na crkve, džamije, sinagoge, groblja i druga vjerska obilježja. Svojim zajedničkim istupima pokazuju i da jedni drugima nisu neprijatelji pa to ne bi trebalo da budu ni vjernici čije su duhovne vođe. Čija politička ili vjerska ubjeđenja može pojačati srušena džamija, oskrnavljeno groblje ili razbijeno staklo na crkvi? Nijedan vjernik ne bi mogao napasti mjesto gdje se Bogu mole drugi vjernici, niti bi mogao oskrnaviti mjesto gdje počivaju mrtvi. Da li su vjerske vođe zakazale pa vjernici napadaju druge vjernike? Jesu li u svojim obraćanjima pričali više o drugim stvarima nego o onomo što piše u vjerskim knjigama pa su ljudi zaboravili da ljube bližnjeg svoga, bez obzira na način na koji se Bogu mole? Jasno je da se odgovornost za manjak tolerancije među ljudima ne može prebaciti isključivo na vjerske vođe. Pitanje je šta roditelji maloljetnih prestupnika pričaju u svojim kućama kada im se dijete usudi razbiti staklo na crkvi i ukrasti nekoliko novčanica ispod ikone. Ne zna se ni šta uče u školama, gdje nastavnici plan i program koriguju u skladu sa ličnim ubjeđenjima. Uz sve to, ako pogledaju nekoliko političkih debata, biće im dovoljno da zamrze onoga ko nema ime slično njihovom.
Na veb stranici Međureligijskog vijeća može se vidjeti da je za mjesec i po bilo sedam napada na vjerske objekte i isto toliko zajedničkih osuda i posjeta tim objektima. U policijskim izvještajima može se vidjeti da se radi o nepoznatim počiniocima. Oni, uglavnom, ostaju nepoznati i nekažnjeni. Tamo gdje se slučaj rasvijetli, obično se ispostavi da se radi o maloljetnim delinkventima kojima zakon ostavlja mogućnost da rade šta hoće dok ne postanu punoljetni, a tada im, uglavnom, samo Bog može pomoći da se promijene.
Današnja djeca nemaju mnogo prilike da se upoznaju sa drugim religijama iako u školama postoje ili časovi vjeronauke ili kulture religija. Uglavnom jednonacionalne sredine onemogućile su da se djeca međusobno upoznaju, pa se u muslimanskim sredinama u čudu okreću za časnim sestrama, a u hrišćanskim bi vjerovatno bili jako začuđeni susretom sa pokrivenim ženama.
Koliko god je BiH, makar i nezvanično, podijeljena zemlja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, čudno je da niko nema želju da djecu i mlade ljude pripremi za kontakte s ostatkom svijeta. Mnogo je veća vjerovatnoća da pokrivenu ženu vide u nekoj evropskoj zemlji nego, recimo, u Travniku, koji je na pola puta od Sarajeva do Banjaluke. Jezičke varijante su problem za ovdašnje stanovništvo u zavisnosti na kojem se većinskom području nalazimo, pa se podsmješljivo komentarišu određeni lokalizmi ili naglasci kao da se takmiče ko će pronaći više razlike među sličnim ljudima. Onda se ne treba čuditi što je tolerancija na minimumu i što odrastaju mali monstrumi koji kradu iz crkve i ruše spomenik nečijeg djetata da bi pokazali kako vole etničku grupu koju pripadaju. Zato su javne i zajedničke osude ovakvih napada u Međureligijskom vijeću način da budu ispravljene devijacije u ovom društvu, a ne da se spasavaju objekti koji se uz malo napora mogu popraviti.
Sarajevska opština Stari grad izdvojila je još 5.000 KM za popravke nakon požara u staroj pravoslavnoj crkvi, a prije toga za ove radove dali su iz budžeta 23.000 KM. Ovim nisu samo pomogli da bude obnovljen kulturnoistorijski objekat nego su malobrojnim pravoslavnim vjernicima pokazali da brinu i o njihovim hramovima. Koliko država o tome brine, može se vidjeti samo za vrijeme vjerskih praznika, kada se u prvim redovima džamija i crkava pojave predsjednici i ministri. Angažman ljudi iz tih prvih redova bio bi korisniji za donošenje zakona o restituciji, koji bi vratio imovinu vjerskim zajednicama. Odlazak u bogomolje privatna je stvar svakog pojedinca, pa tako i onih koji su u vlasti. Oni bi trebalo da stvore ambijent u kome bi se Međureligijsko vijeće bavilo i nekim drugim pitanjima, a ne samo posjetama napadnutim vjerskim objektima.