Mihalj Kertes, nekadašnji direktor Carina SRJ, uhapšen je u petak kasno uveče u svom domu u Beogradu. Kertes je uhapšen na osnovu optužnice koja je protiv njega i bivšeg potpredsjednika Vlade SRJ Jovana Zebića podignuta nekoliko dana ranije, tačnije 13. marta.
Na teret mu se stavlja da je sa Slobodanom Miloševićem, Nikolom Šainovićem i Jovanom Zebićem oštetio državu za oko 120 miliona njemačkih maraka iznošenjem novca na Kipar i finansiranjem Socijalističke partije Srbije.
Optužnica je podignuta na osnovu krivične prijave MUP-a iz 2001. u kojoj nije bilo imena političara koji su uzimali novac od carine, niti imena biznismena koji su vršili sumnjive transakcije sa Beogradskom bankom na Kipru.
I vjerovatno imena ne bi ni bilo da `Insajder` TV B92 nije otvorio pitanje `Državne pljačke države`. Specijalni tužilac optužnicu je proslijedio sudu poslije druge emisije `Insajdera`.
Slučaj `Kertes` sa pozicije medija i pravosuđa u BiH i RS izgleda nevjerovatno, a kako i ne bi kada se ovdje ni slučajno ne može desiti da pravosuđe, posebno ono u RS, podigne optužnicu protiv nekoga nakon ozbiljnih istražnih radnji koje su obznanili novinari.
Evo jednog ovdašnjeg primjera. Siniša Mihailović sa RT RS godinama je istraživao, dokumentovao i dokazivao milionske pljačke u `Željeznicama RS`. Sve što je iznio u javnost potvrđeno je i revizorskim izvještajima. Umjesto optužnice protiv onih koji su opljačkali `Željeznice` tužbu su dobili Mihailović i RT RS. I tu nije kraj. Ovih dana MUP RS je po nalogu banjalučkog tužilaštva naredio provjeru navoda iz pisma koje je protiv Mihailovića napisao jedan od portparola mafije u RS, ako ne i glavni.
Istovremeno dok Mihailovića zasipaju tužbama napisanim s ciljem zataškavanja istine, bivši direktor ŽRS Sreten Telebak i dalje prima platu od 5.000 KM mjesečno, a i avanzovao je u člana Korporacije `Željeznica BiH`.
Naravno da do ovoga ne bi došlo da su u RS, ali i u BiH, razvijene demokratske poluge kontrole procesa kroz segmente jakog civilnog društva. U tom slučaju izostao bi i drugi zasad odlučujući faktor - neutralisanje javnosti kroz kupljene medije i novinare. Jer, znalo bi se ko je ko.
Na ovom primjeru dokazala se još jednom i novinarska nesolidarnost, porazna za svako društvo koje pretenduje da se zove demokratsko. `Mlađane kolege` u RS ne samo da nisu stale iza Siniše Mihailovića, ni u ovim, ni u drugim aferama koje su budžet RS oštetile za milijarde, nego su požurile s tezom da su Siniša, njegova, ali i moja kuća u posljednje vrijeme prestali da se bave razotkrivanjem kriminala. Jadno, otužno i frustrirajuće. Pri tom još i nemoralno ako se ima u vidu činjenica da kritike dolaze od onih koji do sada nisu otvorili nijednu aferu i nikada nisu objavili nijedan istraživački tekst.
Ali evo prilike da se dokažu. U to ime ustupam im temu za top story. Andrija Drašković je prije nekoliko dana u Njemačkoj uhapšen sa pasošem BiH. Za priču neophodno je saznati: otkud mu pasoš, gdje je izdat, kada, ko mu je dao pasoš, da li je za tri godine koliko je aktivna potjernica dolazio u RS, gdje, kod koga, ko su mu prijatelji u Banjaluci... Oni `što su prestali da se bave istraživanjem` objavili su da Andrija ima pasoš, ličnu kartu i vozačku dozvolu BiH. Hrvatski `Globus` objavio je Draškovićeve veze u toj zemlji, a na banjalučkim novinarima ostalo je da nastave priču o kralju srpskog podzemlja iz svog dvorišta.
I kada se osmjele da napišu `story Drašković`, biće to znak da su mediji ojačali do te mjere da se stiču preduslovi za izlazak iz začaranog kruga kriminala i zločina bez kazne. Skinuće sa sebe epitet nosača diktafona koji ni na izjavu sudije da se `vrši pritisak na pravosuđe jer im nije isplaćen regres` nemaju dodatno pitanje. Tako će, naravno, steći i legitimitet da kritikuju one što su prestali, jer su i oni, eto, konačno počeli.
A sve do tada konsiljeri mafije upravljaće pravosuđem, visokorizičnim temama baviće se, kao i do sada, rijetki novinari, a još dugo, dugo mediji neće otvoriti priču o mafiji u svojoj branši. A i kako bi kada se samo u ovoj ovakvoj Crnoj Bosni može desiti da predstavnik NVO podrži mafijaškog portparola, a da pametni zaćute.
Jer, jasno je da ukoliko novinar uspije da razobliči kriminal, korupciju, mafiju, nezakonitosti u političkom sistemu i ukoliko to istraživanje ima za posljedicu detronizaciju takvih ličnosti, podizanje optužnica, suđenje i presudu, da onda ti novinari, kao što je danas urednik `Insajdera` Brankica Stanković, stiču ugled i imunitet u društvu, bivaju sigurniji i samim tim uveliko zaštićeni.
Suprotno tome, ukoliko novinarska istraživanja, kao što je slučaj kod nas, godinama ne donesu željene efekte, ukoliko se njihov krajnji rezultat može definisati kao `pucanj u prazno`, novinar ostaje na brisanom prostoru, nesiguran i nezaštićen. Rizik za ono što će se desiti dan ili godinu poslije je samo njegov.
Srećan put u Evropu!