Pariz je kao proljeće pun uzbuđenja i neke čarobne svjetlosti. Volim ovaj grad i kad spava, tihe šetnje avenijama... Obožavam da udišem miris njegovih balkona.
Pariz, Pariz, Pariz je najljepša pozivnica za put...
Kada sam bio mali došla mi je do ruku knjiga o radoznaloj djevojčici Bibi, kojoj je najdraža zabava da sjedne u voz i sasvim sama obilazi interesantna mjesta, susreće razne ljude i doživljava neobične stvari. U vozu se djevojčica osjeća kao kod kuće jer je njen otac šef stanice, pa ona ima besplatnu kartu za sve linije, a kod kuće joj se ne ostaje jer je tišina između četiri zida podsjeća na majčinu smrt. U privlačnom obliku spisateljica ove knjige, kojoj sam zaboravio ime, ali čini mi se da je bila Holanđanka ili Šveđanka, tako nešto, daje ispričanu geografiju viđenu prvotnim očima djetinjske radoznalosti i iskazane slikovitim jezikom djetinjstva.
Sada, kada sam se u zrelim godinama susreo sa djelom "Linea u slikarevom vrtu" Björk Andersen, zaokupila me je misao da je i njen autor morao nekada čitati putopis Bibinih avantura.
Ali iako je u prvom planu takođe djevojčica željna utisaka i susreta s nepoznatim, iako su obje znatiželjne, spontane, neposredne, pune nemira koji ih goni da svojim očima vide i ušima čuju "sva čuda svijeta", razlika ipak postoji, i to evidentna. "Linea" je duhovito osmišljen turistički vodič po pariskim muzejima i galerijama tragom impresionističke kičice Kloda Monea i monografija (za početnike) ovog značajnog slikara.
Da bi vidjela "prave" slike čije je reprodukcije susrela u knjizi svoga prijatelja, čika Blomkvista, bivšeg baštovana i zaljubljenika u cvijeće, da bi osjetila autentičnu atmosferu u kojoj je stvarao ovaj umjetnik palete na čijim platnima trepere zrnca boja i svjetlosti, djevojčica Linea odlazi kratko u Pariz. S prozora svog hotela, smještenog u drevnom zdanju iz 17. vijeka, koji sav odiše tragovima minulosti, promatra veličanstvenu katedralu Notr dam i njenih 245 stepenika, divi se zvonu teškom deset tona, čiji se odjek razliježe stoljećima i literaturom. Sve je u tom pariskom kutku ljupko, neponovljivo, galski vedro i čarovito. Pa ipak, taj kutak pored Sene nije odredište Lineinog pohoda. Ona je daleki put prevalila da bi vidjela Moneova platna, slike izložene u muzejskim postavkama impresionizma i upoznala se s njegovim djelom, gledala njegove pejzaže, cvijeće, osobito lokvanje, njegove mostove. Da bi osjetila autentičnost ambijenta u kojem je umjetnik živio i stvarao, djevojčica je pohodila Moneovu ružičastu kuću i vrt, sat vožnje udaljene od metropole. U odbljescima dnevnog svjetla koje zavisno od doba dana mijenja intenzitet i gustinu sjenke Mone je, okružen svojom brojnom porodicom, sa dvije žene i osmoro vlastite i tuđe djece, decenijama neumorno slikao prevaljujući gotovo nevjerovatan put od siromašnog mazala, čije mrlje na platnu ne pobuđuju interes publike i kritike, do jednog od vodećih imena evropske i svjetske umjetnosti.
Mala Linea, neposredno, zadivljeno i očarano, posmatra jedan sačuvani svijet, živ i plastičan kao na platnima koja su podsticala njenu maštu na igru i sanjarenje. Gleda cvjetove, lokvanje, vodu, staze, klupu u parku, most, hoda prostorom koji je nadahnjivao slavnog slikara, udiše miris vrta, srećna i ushićena, svjesna neponovljivosti ovog izuzetnog trenutka. O svemu što vidi djevojčica govori, piše ili crta i fotografiše, slaže u album neizbrisivih uspomena.
Kada izađe iz priče, autor skreće na teren turističkog informatora: govori o muzejima i galerijama, njihovom radnom vremenu, saobraćajnim vezama, daje dragocjene informacije strancima u gradu svjetlosti, a onima koji su savladali tehnički dio stvari pruža podatke o Moneovom životu, značajnim godinama njegove lične i stvaralačke biografije.
Na kraju čovjek odlučuje da se uputi u avanturu male Linee jer i Pariz i Moneova djela potpiruju vječiti plamen uzbuđenja pred umjetničkom ljepotom koja povezuje zemlje i ljude, vremena i naraštaje.