Pre jednoglasnog usvajanja poslednjeg ustava SFRJ 1974. godine, njegov tvorac Edvard Kardelj napisao je teorijski rad "Pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja". U prvoj verziji teksta napisao je rečenicu koja je ušla u legendu i glasi približno tako da čovekovu sreću ne može doneti ni država ni partija.
Tu je stavio tačku. Kada su drugovi videli to, naravno nimalo nisu bili zadovoljni jer njima je ličnu sreću donela baš država i partija. Pa je Kardelj morao proširiti rečenicu u stilu da može pojedinac ostvariti svoju sreću u socijalističkoj zajednici samoupravljača.
Ovo delo proučavali su na dvorovima širom sveta - od Washingtona do Moskve. I kapitalizam i socijalizam onog vremena tražili su ideje za izlazak i svojih nevolja i ćorsokaka. A radilo se, naravno, o pojedincu, o njegovom osećaju slobode života, odlučivanja, a i motivisanosti za rad u zajednici. Kardelj je teorijski davao odgovore na umoran sistem i unutrašnje nesuglasice, ali samo teorijski, jer u realnom životu sve je išlo u suprotnom pravcu i na kraju dovelo do kraja, definitivno.
U političkom okruženju jedne partije i njenog represivnog aparata, svako drukčije mišljenje bilo je neprijateljsko, pa su u kazneno-popravnim domovima (čitaj zatvorima) poput Foče, Niša, Lepoglave, Doba... završavali pripadnici svih naroda i narodnosti koji su ukazivali da teorija o čovekovoj sreći ovde ne živi.
Višenacionalna zajedinica vrlo je osetljiva za sve vrste teorija i praksi. Jedino što u realnom životu može funkcionisati je konsens o svim pitanjima zajedničke koezgistencije. Filigranski i strpljiv rad koji ne podnosi buke i teških tonova. Istaknuta ličnost jednog naroda iz regiona sažela je to u rečenici: Nikome u Bosni i Hercegovini ne sme biti tesno.
Čak je nekadašnji visoki predstavnik pre par dana u Sarajevu izjavio da bez dogovora domaćih ljudi nema rešenja i da treba za sve ideje koje znače napredak mobilisati javnost putem profesionalnih medija. Čini mi se da postoji volja za dijalog i rešenja prihvatljiva za sve i narode i građane.
Zato i treba mobilisati javnost argumentima, dilemama, a i nesuglasicama. Bez isključivanja ijednog u tom dijalogu. Bez etiketa i bez vređanja. Čovek traži od svoje države da mu omogući život, slobodu, perspektivu da sam odlučuje o svojoj sreći. Budući projekat ustavnog uređenja BiH biće dug proces, ali i naziru se putevi po kojima će ići.
Rasprave o reformi policije, koje će na kraju ipak dati rezultat, svedoče o osetljivosti problema. Kada su osamdesetih godina na Kosovu buknule demonstracije, u njihovo smirivanje bile su uključene i milicije drugih socijalističkih republika. Slovenački milicioneri imali su na rukavima grb SR Slovenije, Triglav s petokrakom.
Čuvari jugoslovenstva su odmah zatražili da skinu ovu oznaku. Naravno, nisu je skinuli. Bili su uvređeni. Zapravo, ni krivi ni dužni bili su uvučeni u politiku. Politici u policiji nema mesta. Policija je čuvar građana i zakona. I američka i nemačka i slovenačka i bosanskohercegovačka.
Zapravo, sve te policije i sarađuju, na profesionalnom nivou. A kako ih organizovati? Što bolje, naravno, i na nivoima koji pridonose efikasnosti, a ne politici. Mnogi i iz međunarodne zajednice smatraju da je pitanje policije postavljeno na dnevni red prebrzo. Možda bi trebalo prvo utvrditi pravce razvoja i pokrenuti raspravu o budućem ustavnom uređenju.
Ali to pitanje je postalo uslov za potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, kao i Javni RTV servis. Da li je to zaista bitno za Bosnu i Hercegovinu ili je to samo uslov kojeg su prihvatili briselski birokrati u nedostatku boljih ideja. Evropska Bosna i Hercegovina ne treba veštačke ideje. Njoj treba snažna ekonomija, veliki projekti koji bi stvarali i poverenje i perspektivu i na kraju doveli do ustavno-pravnog uređenja po meri njenih naroda i građana. I za to treba mobilisati javnost profesionalno sa svim relevantnim činjenicama.
Jedan, danas opet ugledan beogradski list je u poslednjim godinama federacije imao zloglasnu rubriku `Odjeci i reagovanja`, gde su se najbrutalnije obračunavali s protivnicima Miloševićevog režima i protivnicima centralističke koncepcije Jugoslavije. Svakodnevni pozivi na linč opravdavali su kao odbranu Jugoslavije. U stvari su je rušili. I danas se pojavljuju takve rubrike i u štampi i na televiziji. Sada u ime ljubavi do Bosne i Hercegovine i u njenu odbranu. Ličnosti iz virtuelne realnosti nažalost nisu shvatile da je najbolja odbrana Bosne i Hercegovine dijalog, a ne ekskluzivna ljubav. Pogotovo ne virtuelna.