Jedna konačna sudska odluka uznemirila je ovih dana nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića do te mjere da je javno izjavio da je neće poštovati!
Naime, na odluku suda da se Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski iseli iz dijela nadbiskupije (koji se vraća bivšem korisniku), kardinal je reagovao izjavom da će u odbrani vlasništva nadbiskupije stati na prag i neće dopustiti deložaciju.
Nije za državu dobro kada neko izjavljuje kako neće poštovati odluku suda. Kada to izjavi vrhovni poglavar jedne vrlo uticajne vjerske zajednice, onda je to zabrinjavajuće. Riječi sa trona crkve jače odzvanjaju i daleko se čuju! U svakom civilizovanom društvu sud postoji da bi se njegove konačne odluke poštovale i zbog te neuobičajene drskosti mnogi će kardinalu štošta prigovoriti. Sudije, prije svih.
Kardinalova prejaka izjava možda nije dobra za državu i njen sudski sistem, ali je dobra za pravdu! I zbog toga o njoj treba dobro razmisliti. Ukazujući na problem (ne)usaglašenosti zakona sa pravdom kao vrhovnim ciljem kome treba da teži svaki zakon, kardinal je otvorio problem koji nije samo pravni nego i duboko moralni. Kao čovjek jevanđelja i, siguran sam, dobar poznavalac filozofskih rasprava o pravdi od Aristotela do Tome Akvinskog, imao je na to puno moralno pravo.
Ne želim ovdje komentarisati sudske odluke koje su dovele sudskog izvršioca na vrata Ordinarijata. Vjerujem da su one zasnovane na zakonu (iako mi se čini da je sud propustio da razmotri pitanje zloupotrebe prava stanovanja instaliranjem opreme za prisluškivanje!?). Isto tako, vjerujem da je kardinal Puljić u njima nepogrešivo prepoznao nepravdu koja izvire iz zakona. I ne bih danas branio kardinala da nisam vidio dosta presuda koje su se pozivale na zakon, a bile u najdirektnijoj suprotnosti sa pravdom.
Pitanje usaglašenosti zakona sa pravdom nije prosto retoričko pitanje. Za izgradnju zrelog demokratskog društva ono je od suštinske važnosti. Gustav Radbruh, pisac čuvene "Filozofije prava", u svom eseju "Pet minuta filozofije prava" upozorava pravnike da se zakonima koji su nepravedni mora "poreći važenje, pa čak i karakter prava"! Radbruh će upozoriti da i opšta pravna načela treba da imaju jaču pravnu snagu od zakona zbog toga što su im vijekovi dali čvrstinu i praktičnu vrijednost.
Iako filozofi prava smatraju da zakon uvijek daje širok okvir za primjenu pravde, tumačenje naših zakona je očigledan problem za praktičare. A problem je zbog toga što se u olakom prekrajanju stvarnosti zakoni pišu na brzinu, bez stručnog znanja, bez razumijevanja cjeline pravnog sistema i često za neke dnevne politike. I što je najgore, pišu ih neuki partijski činovnici, a ne pravni stručnjaci nakon ozbiljnog javnog i profesionalnog dijaloga. Tako se u nejasnim i nevještim normativnim formulacijama gubi pravda, a otvara prostor za različita, pa i posve nakaradna tumačenja. Ne treba posebno dokazivati da takva praksa ne doprinosi jačanju povjerenja u pravdu i vladavinu prava, još manje izgradnji povjerenja u pravosudni sistem. Zbog toga izjavu kardinala treba razumjeti kao ozbiljno upozorenje! Jednostavno, izrugivanje pravdi se ne smije dopustiti!
Na kraju, kritičarima koji će postaviti pitanje zašto se javno komentarišu sudske odluke treba reći da je dijalog o konačnim sudskim odlukama poželjan, pogotovo kada one tretiraju kontroverzna pitanja, značajna za demokratski razvoj društva. O tome imaju šta da kažu i građani, a i sudije. Čini se da je problem zakona i pravde takvo pitanje!
Autor je sudija u Sudu BiH