Pisac redova koji slijede je odavna, iz dugogodišnjeg ličnog iskustva stečenog tokom višekratnih boravaka u zapadnim zemljama, tokom studija i saradnje sa tamošnjim univerzitetima (ta vrsta kontakta započela je što se mene tiče još 1958. godine u Londonu gdje sam radio doktorsku tezu), a potom i tokom mnogih boravaka ili gostovanja na univerzitetima više zemalja i posebno iz političkih, zapravo, diplomatskih kontakata sa zapadnoeuropskim diplomatima, državnicima i predstavnicima intelektualnog i medijskog establišmenta, shvatio da je to jedan drugi svijet u kojem vladaju samo interesi, svijet pragme i koncentracije na ostvarivanje interesa, iz čijeg je funkcioniranja izlučena sva etička i humana problematika i svi ljudski aspekti bilo kojeg problema i bilo kakvog odnosa i da se sve odvija po neizbježnoj logici i metodi po kojoj funkcionira misao i praksa ovog svijeta tj. po logici svođenja svega na koristonosnost.
Pragmatika opstanka, u kojoj za ostvarenje ciljeva nije bitno kakvi su ti ciljevi nego kako se oni najlakše, najbrže i uz najmanje troškove mogu ostvariti, je vladajući način mišljenja i ponašanja. Ako su neki troškovi neizbježni, tada je cilj da ih plati neko drugi, a ne onaj ko ih proizvodi, i koji vodi određenu igru i rješava neki problem.
Ta spoznaja, koja obuhvata zapadnoeuropski svijet u onoj dimenziji kako on funkcionira kao cjelina, bez onih sjajnih i rijetkih pojedinaca, inače malo cijenjenih oblasti ljudskog rada (nauka i nekomercijalna umjetnost), koje su inače u tom svijetu nebitne, ali u kojima ljudi ujedinjuju velike praktičke i još veće etičke ciljeve i zadatke, kod mene je stvorila jednu vrstu alergične osjetljivosti i skeptičkog odnosa prema svemu što dolazi iz tog svijeta. Ne, naravno, u pogledu praktičnog aspekta tih stvari. Ponekad se neke stvari moraju rješavati i na način kako su tamo rješavane.
Ali sam skeptičan u smislu onog što mi obični ljudi, bolje reći Balkanci (kako smo kvalificirani), nazivamo poštenje i istinoljubivost. Znao sam i sumnjao sam, a kasnije sam se i uvjerio da toga kod njih nema, a ako i postoji to uvijek nestaje kada su njihovi interesi i ciljevi u sukobu sa nekom istinom ili moralnim principima. Stoga mene ne konsternira novoustanovljena činjenica da je jedan od najvažnijih funkcionera sistema javne pravde i prava Ujedinjenih nacija, manipulant s ljudima, istinama, državama i samim sudom za koji radi. Goefrey Nice je otkrio manipulaciju Karle del Ponte sa važnim dokumentima koji govore o djelovanju Miloševićevog režima u drugim zemljama, tj. koji dokazuju da se događalo ono što inače svi mi znamo, a to je da je JNA odista učestvovala u ratu u BiH i Hrvatskoj i to po nalozima iz Beograda.
Nije, naravno, ovdje bitno to da je u interesu Srbije i eventualno onih Srba koji još misle da je opravdano oružjem ostvarivati političke ciljeve, što inače odbacuje (kakva fraza kad se ima u vidu ponašanje SAD) cijeli civilizirani svijet. Pravo je Srbije da koristi svako pravno dopušteno sredstvo da spriječi negativne posljedice po sebe. Ovdje je u pitanju onaj koji je dužan i u tome je sav smisao njegovog djelovanja, da osigura sve što je nužno da se utvrdi istina o tome šta se i kako se sve zbivalo. Međutim, ta žena je hladnokrvno, zaobišla i istinu i svoju obavezu i interese svih strana u sporu - lagala je sve.
Nije meni čudno da je ona postupala tako, znajući od početka kako je taj sud nastao kao dio ukupne političke strategije zapadnog i europskog osvajanja našeg prostora i infiltracije u njega njegovih političkih, vojnih, obavještajnih i drugih utjecaja. To sam jasno vidio još u vrijeme ženevskih pregovora o miru, kada sam se zgražao nad neodgovornim ponašanjima i olakim igranjima sa sudbinama miliona ljudi i cijelih naroda. Nije to čudo ni kad se ima u vidu da su laž i obmana postale standardno mjesto savremene zapadnoeuropske političke retorike. Zar nisu Klinton, Bler ili Buš bili uhvćeni u namjernom skrivanju sudbonosnih istina. Šta onda očekivati od jedne Karle del Ponte. Žena se snalazila.
Ali, ono što nas sve mora zabrinjavati i one koje su njeni postupci oštetili i one kojima je činila usluge, da smo mi svi predmet nedostojnih obmana, da se sa nama manipulira, a da izbor i smjer manipulacije ne ovisi o nama nego samo o manipulatoru. Karla del Ponte odgovara Savjetu bezbjednosti OUN, onom istom koji je davao garancije stanovnicima enklave Srebrenica da će imati Safe Havens, a potom ih izručio Mladiću i njegovim krvnicima. Ko god je u polju manipulacije i nema snage da osigura sebi neovisan položaj u odnosu s manipulatorima, ugrožen je ovakvim načinom vođenja javnih poslova i to onih najvišeg ranga i značenja za sve ljude.