Ovih su se dana završile poklade, okončano je vrijeme maškara i karnevala. Mi, međutim, sudeći prema medijima, nastavljamo živjeti svoje maškarade i karnevale. Kod nas karneval traje cijelu godinu. Ili, drukčije rečeno, u nas je karnevalizacija društvene stvarnosti trajni oblik življenja, usud naših prostora. Ruski teoretičar Mihail Bahtin koji se bavio karnevalizacijom na primjerima djela Rabelaisa i Dostojevskog u našem bi društvenom milieu našao mnoštvo sjajnih primjera, a Danil Harms, ruski predstavnik poetike apsurda, imao bi nepresušan rudnik inspiracije.
Kaže se da je u bajci, Americi i Bosni i Hercegovini sve moguće. Međutim se jedino u Bosni i Hercegovini to "sve moguće" uistinu i događa! Ne vjerujete? Pa, evo, nekolicine nasumice izabranih primjera. Već mjesec dana u BiH postoje četiri vaterpolo kluba, a još se nijedan od vaterpolista nije utopio, premda o tome već kruži odličan vic. Jedino u BiH u 21. stoljeću djevojčica umre od operacije krajnika. Jedino se u BiH pacijenti i zaposleni u zdravstvenim ustanovama gledaju po imenu i nacionalnoj pripadnosti. Jedino u BiH (Zenici) prodaju stanove samo muslimanima. Jedino se u BiH djeca mlađa od deset-dvanaest godina igraju pravim oružjem i svako malo brat upuca brata, sestru u igri puškom ili pištoljem. Jedino u BiH Centar za uklanjanje mina putem oglasa traži pripravnika sa završenom Muzičkom akademijom. Jedino u BiH se u dvorištu muslimanke napravi pravoslavna crkva. Jedino se u BiH književnost poteže kao politički argument... Jedino se u BiH kriminalci brane pripadnošću vjeri ili naciji. Jedino u BiH čovjek prodaje bubreg "radi rješavanja spora s policijom, tj. državom radi odlaska u inozemstvo"... Moglo bi se tako nabrajati do sutra i da nas sluša tko ozbiljan ili iz iole ozbiljna svijeta, mislio bi da iznova zbijamo šale (kao o vaterpolo ligi!) ili domišljamo moguće priloge za čuvenu Ripleyevu rubriku.
I da to nisu slučajevi, sudbine i ljudi iz naše neposredne stvarnosti, doista bismo ih mogli tretirati kao nove literarne priloge za Harmsovu poetiku apsurda, ili primjere za Bahtinovu poetiku karnevalizacije. A sve ono je, nažalost, egzistencijalna drama i egzistencijalni bol nekih konkretnih i nama znanih ljudi. Istina ogoljena do bola!
Što se može učiniti protiv istine - pitamo se zajedno s Hannah Arendt i znamo sve moguće literarne, sociološke, filozofske ili teološke odgovore. I znamo da nijedan od njih nije tako superioran kao onaj literarni. No, može li on zadovoljiti konkretnu egzistencijalnu dramu bilo koga od onih čije se kože tiče? Smijemo li prema njemu biti bešćutno indiferentni, čak cinični? Što je mogući odgovor? Trpjeti?
Najčešća riječ koja nam se zadnjih godina plasira u naš društveni milieu je - tolerancija, tj. trpljenje. No što je pravi smisao i puno značenje te riječi jedva da zna itko i od onih koji nas njoj uče, a kamoli mi, tj. oni koji bismo je trebali živjeti, kušati je u svakodnevnoj praksi.
Švicarski teolog Hans Küng reći će da je "tolerancija samo podnošenje lošeg stanja, koje se što je moguće više mora spriječavati i može trpjeti samo za otklanjanje veće nevolje." Dakle, tolerancija nije rješenje ni za što, ona je samo nužno zlo, u nas međutim podignuta na pijedestal kao da je sama sebi svrhom. I kao i mnogo toga, nju smo spremni tražiti samo u poziciji kad smo mali, manjinski i nejaki, a nismo je spremni dati kad smo veliki, većinski i jaki.
Pokušajmo samo zamisliti bilo koji od gore nasumično spomenutih slučajeva kojima je naš medijski prostor prezasićen i u jednoj (manjinskoj i osobnoj) i drugoj (većinskoj i tuđoj) varijanti. Ili jednostavno ni mi nismo u stanju misliti individualno, svojom glavom akceptirati bilo koju pojedinačnu sudbinu, dramu, suosjećati s njom kao da nam je bliska.
Da, ništa neobično! Šokira, nakon svega, kolika još količina ljudi voli i želi misliti kao svi ostali, misliti grupno, u stilu: "Svi smo mi...". A poznato je da tamo gdje svi misle isto, nitko ništa ne misli. No, ljude to ne zabrinjava, čak - oni to mazohistički vole. Oni su sigurni dok su u masi, tu se osjećaju moćno ili barem zaštićeno. Oni radije biraju između mogućnosti biti igrač i sam na terenu i mogućnosti biti navijač - navijačku poziciju. Tamo se može psovati i protivniku i sucu, a ne moraš ni prstom mrdnuti.
Ljudi su glasni, mnogo govore, a tako malo kažu. Jer za reći - treba i smjeti i znati! Kukavice su i neznalice govoriti sami i u jednini. Lakše im je reći "svi smo mi...", nego "ja sam..."! Nepoželjnost "ja" i strah od "ja" naročito je rasprostranjena u nedozrelim društvima koja su tako inspirativna za literaturu, na primjer gore spominjanih pisaca, premda ne baš i za život.
Otuda čim netko počne svoje govorenje s "mi" znamo da takvima osim "mi" postoji još samo "oni". Koje "siromaštvo gramatike", kako bi to sjajno rekao srpski politički antropolog Ivan Čolović. Siromaštvo gramatike izraz je siromaštva mišljenja i jezika, i plodno tlo karnevaliziranju svakodnevne društvene stvarnosti.