Katalaksija je riječ grčkog porijekla (od riječi καταλλάσσω) i mogla bi se prevesti kao "bogaćenje kroz saradnju". Prvi put ju je upotrijebio austrijski ekonomista Mises kako bi opisao ideju koja je kasnije postala okosnica EU integracija. Iako smo u to doba bili komunistička država, "stari lisac" maršal Tito je dobro shvatao važnost katalaksije za postizanje blagostanja i vrlo rado ju je koristio, doduše, uglavnom začinjenu idealogijom, više za unutrašnju nego za spoljnu upotrebu.
Zašto sada pričamo o katalaksiji kada svi pričaju o snižavanju kreditnog rejtinga BiH, krizi u evrozoni i sličnim problemima? Zbog toga što u sveopštoj panici oko toga šta nas čeka malo ko primjećuje da su svi ovi problemi usko povezani i svi potiču iz jedne činjenice: nedostataka katalaksije. Štaviše, kriza u BiH i u EU nevjerovatno podsjećaju jedna na drugu (što potvrđuje i najava da će ista rejting agencija svega petnaestak dana nakon što je BiH smanjila kreditni rejting učiniti isto i praktično svim zemljama evrozone), što bi zvučalo smiješno da nije žalosno.
Kriza u EMU se tako rasplamsava, jer političke elite u toj moćnoj zajednici nisu spreme (ili bar do sada nisu pokazale spremnost) da stave svoje srednjoročne nacionalne interese u stranu kako bi dugoročno svi profitirali. Konkretno, manje-više svima je jasno da se put izlaska iz evropske krize sastoji od dva poteza: Evropska centralna banka trebalo bi da počne da otkupljuje državne hartije od vrijednosti zemalja članica, čime bi se tržište, vjerovatno, brzo stabilizovalo, a kamatne stope opale, dok bi nacionalne vlade trebalo da se odreknu dijela nacionalnog suvereniteta kako bi se uvela čvršća fiskalna pravila kojima će se obezbijediti da iste te vlade kasnije od ECB-a (ali i drugih) otkupe iste te hartije, čime će se izbjeći i pojava naknadne inflacije.
Njemačka se protivi prvome bojeći se inflacije (iako mi imamo predubjeđenje da je Njemačka oduvijek stabilna, lijepo uređena zemlja, istina je da se Nijemci plaše inflacija isto koliko i mi, jer je u njihovoj istoriji bilo nekoliko inflacija jednako katastrofalnih kao one naše s početka devedesetih godina prošlog vijeka), dok se većina drugih zemalja protivi drugome plašeći se recesije do koje bi moglo doći kada državne rashode svedu na održiv nivo. Problem Njemačke je što se prvi potez mora povući vrlo hitno, dok je za pripremu drugog potrebno vrijeme, pa bi se moglo desiti da neodgovornije vlade zemalja južne evrope iskoriste prvu mjeru a ne provedu drugu, što bi definitivno dovelo do inflacije, ali i do ponovljenih kriza. Međutim, ako se sve zemlje EU uskoro ne dogovore, vrlo je vjerovatno da će i Njemačka i ostatak Evrope osjetiti i inflaciju i recesiju i socijalne nemire i još mnogo toga negativnog.
Katalaksija ne zahtijeva prijateljstvo, već samo racionalno ekonomsko ponašanje i nagrađuje one koji se tako ponašaju. U skladu s tim može se i treba trgovati i sa crnim đavolom samo ako nudi najbolji omjer cijene i kvaliteta
Slična je situacija u BiH. Svim odgovornim stranama je jasno da bi u ovako osjetljivom privrednom okruženju bilo i više nego poželjno da se formira Savjet ministara BiH i usvoji budžet bez značajnijih promjena, ali to sprečavaju u potpunosti neekonomski razlozi. Katalaksija bi ovde dala pozitivne ekonomske rezultate, manje zbog naročite efikasnosti organa BiH, a više zbog otklanjanja dijela prijetnji po makroekonomsku stabilnost (odnosa sa MMF-om, Bečke inicijative i kreditnog rejtinga).
Ne ulazeći u to kako će se ovaj problem politički riješiti (a vjerujući u podjelu rada čiju je blagodat još Platon uočio, prema kojoj je gornji problem stvar razmišljanja za naše političare koji su za to plaćeni), želimo da ukažemo na dvije stvari.
Prvo, katalaksija je rješenje ekonomskih problema čak i ako se ne odvija sa "onima kojima je namijenjena već sa onima kojima je suđena". Hoćemo da kažemo da negativni šok do kojeg bi moglo doći usljed nemogućnosti da se formira državna vlast može biti neutralisan samo jačanjem saradnje sa drugim zemljama, regionima, subjektima kako bismo privukli strane investicije (kojim bi se uposlili domaći resursi) i otvorila neka strana tržišta za našu privredu. U Vladi Republike Srpske su kroz novu ekonomsku politiku pokazali da su svjesni da će upravo ovaj posao pokazati da li su sposobni da se nose sa situacijom, a i Vlada FBiH se uključila u ovu trku. Tako bi iz čitave ove situacije, koja je u suštini nenormalna, moglo da izađe i nešto dobro, a to je veći napor entitetskih vlasti da privuku strane investitore.
Drugo, saradnja privreda RS i FBiH nije upitna čak i ako predstavnici naroda ne mogu da se dogovore oko formiranja državne vlasti. Zapravo, privrednici odavno shvataju da je nemoguće voditi uspješan biznis ako se pri donošenju odluka vodite neekonomskim kriterijumima. Tako, npr. ako ne želite da kupite proizvod sa najboljim omjerom kvaliteta i cijene samo zato što ga proizvodi neko ko je ka vama neprijateljski nastrojen, onda morate da platite višu cijenu za to isto, čime postajete manje konkurentni. Isto je sa angažovanjem radnika ili stranog kapitala. Unošenje puno politike u donošenje ekonomskih odluka uvijek morate da platite iz svog džepa, što na kraju uništava ekonomiju. Ukratko, katalaksija ne zahtijeva prijateljstvo, već samo racionalno ekonomsko ponašanje, i nagrađuje one koji se tako ponašaju. U skladu s tim može se i treba trgovati i sa crnim đavolom samo ako nudi najbolji omjer cijene i kvaliteta.
To bi bila i neka pouka ovog našeg rada. Bez obzira šta o nama mislili ili radili neki, moramo da se što više otvorimo za saradnju u obostranom interesu kako bi svako od nas pojedinačno, a i Republika Srpska u cjelini rasla i jačala.
(Autor je član Udruženja ekonomista RS – SWOT)