Kada profesor i dekan fakulteta u ličnom vlasništvu poruči mladoj ženi da se obrazuje i bude dio Evrope tako što će koristiti Internet, to je u duhu njegove profesije, a kad taj savjet začini porukom da joj je vrijeme da se "oslobodi četništva", to je u duhu njegove malograđanštine obogaćene nacionalnom mržnjom.
Ispad Ejupa Ganića u hodniku Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kad se obrušio na novinarku RT RS Branku Kusmuk jer mu se nije dopalo njeno pitanje o ubijenim vojnicima JNA u Dobrovaljačkoj ulici, uopšte nije iznenađenje. Njegovu burnu reakciju izazvao je, izgleda, broj žrtava u Dobrovoljačkoj, jer profesor tvrdi da nisu ubijena 42 nego pet vojnika. I? Šta sad?! Neobrazovanoj mladoj ženi treba pomoći Internet da utvrdi broj žrtava, a ne da njega, kao jednog od aktera tog događaja, ponovo neko ispituje šta se zapravo desilo.
I ne treba ga novinarka pitati o Dobrovoljačkoj nego tužilac koji u Tužilaštvu BiH vodi nekakvu istragu o tome već pet i po godina. Ganić je prošle godine bio u britanskom zatvoru zato što bh. pravosuđe nije koraka napravilo po pitanju Dobrovoljačke. Iz istog razloga, valjda, sada je u zatvoru i bivši general Armije RBiH Jovan Divjak. Najave glavnog tužioca Milorada Barašina da optužnice samo što nisu, već su dozlogrdile svima. Dok u Tužilaštvu pričaju kako je to jedan komplikovan predmet, atmosfera u BiH se toliko truje da se sudski procesi vode na Fejsbuku (ako je neko dovoljno obrazovan da koristi Internet), na ulicama, pred šalterima i u čekaonicama. Ko je koga ubio? Ima li dovoljno mrtvih? Ko je šta naredio? Ko je počeo rat? U zavisnosti od diskusije neko je otrovan četništvom, neko ustaštvom, a neki su goloruki partizani u nepravednoj borbi za prava svih naroda i narodnosti.
Otkud Ejupu Ganiću moralno pravo da galami u Sarajevu? Crpi li ga iz svog jugoslovenstva na osnovu kojeg je ušao u Predsjedništvo BiH u osvitu rata? Je li ga osmislio u nekada državnoj vili koju je prisvojio u srcu Sarajeva mimo svih stambenih zakona i urbanističkih planova? Galami li Ganić u Sarajevu na osnovu državljanstva BiH koje je dobio 1998. godine, godinu po useljenju u kuću koju je prije njega zakonski koristio Slobodan Ćorović, a bogami i Oskar Davičo, tvorac uvijek poučne "Pesme". Možda je pravo na galamu u Sarajevu Ganić stekao osnivanjem svog univerziteta usred Akademije nauka i umjetnosti BiH, gdje kvadratni metar prostora plaća mizernih pet KM. Na krilima slave Ganić tvrdi da ga država BiH nije podržala ni dok se u britanskom zatvoru i kućnom pritvoru borio i za sebe i državu. Zaboravio je da je kabinet bošnjačkog člana Predsjedništva BiH bio pretvoren u štab za njegovu odbranu i da ih niko "otrovan četništvom" u tome nije spriječio. Dalo je Ganiću poslijeratno Sarajevo sve, pa i pravo da galami u prostorijama Ekonomskog fakulteta, na čiji povrat, kakve li ironije, godinama čeka Srpska pravoslavna crkva.
Galamio je Ganić i 3. maja 1992. godine, čulo se na TV snimcima, ali za razliku od Divjakovog - "Ne pucaj", on se i tada bavio nekim dubljim analizama i strategijama koje su, srećom, zapisane u stenogramima sjednica ratnog Predsjedništva RBiH. Poslijeratno Sarajevo prihvatilo je sve one koji su došli usta punih patriotizma, koji su debelo naplatili, samo je leđa okrenulo onima koji su se rodili i odrastali na obalama neugledne Miljacke i voljeli je, bez obzira na mutnu vodu. Dalo je Sarajevo ministarsku poziciju Emiru Suljagiću, bivšem savjetniku gradonačelnika Sarajeva, koji na osnovu imena poručuje Sarajki da pitanja postavlja u Banjaluci. I on je tada imao opservacije o četništvu, ali takve poruke mogu pokolebati samo one koji se bore s krizom identiteta pa bježe na obale bistrih rijeka da bi dokazali ko su.
Govore da nije važno šta kažu, nego ko kaže. Zato je najbolje bilo Ganićevu galamu prećutati, ali prećutali su mnogi i Suljagićevu neprimjerenu opasku, a i tada je sve počelo od Dobrovoljačke. Neke teme, izgleda, ne bi trebalo otvarati da bismo živjeli i u prividnoj slozi i pričali o evropskom putu. Pitanje je samo dokle to može trajati i šta nosi narednih 50 godina na Balkanu? Ćutanje o zločinu nad jednom, pet, 42, 3.500 ili 8.000 žrtava nagomilava frustracije, nagriza jetru, pojačava nemir i diže povremenu galamu koja u dogledno vrijeme može eskalirati. Lik Jove Divjaka na grudima srpskog glumca Sergeja Trifunovića i nespretne izjave njegovog kolege o nepoznatim činjenicama Dragana Bjelogrlića digli su galamu i u Istočnom Sarajevu, gdje bojkotuju njihov film koji je pretendovao da bude priča o ljudima, a ne o ratovima.
Nerazjašnjena prošlost, rat bez pobjednika i bez utvrđenog uzroka uzeo je na milione talaca koji bi sami da se bore za svoju istinu. Tužilaštvo BiH moralo bi početi da radi i na predmetima koje su okarakterisali kao vrlo komplikovane ili bi sve druge demonstracije trebalo da se održavaju pred njihovom zgradom. Možda otkriju koliki je broj žrtava u pojedinim predmetima upoređujući podatke s Interneta, ekstradicijskih odluka ili stenograma s važnih sjednica. Možda onda ljudi na demonstracijama shvate da podršku Jovanu Divjaku ne mogu iskazivati transparentom "Pravda za Zuku".
Iz Ganićeve sarajevske galame može se izvući bezbroj pouka i profesorova lekcija ovog puta imala je smisla, posebno ako je uz preporuku za "oslobađanje od četništva" i sam spreman na katarzu.