Što je situacija u gospodarstvu, politici, društvu općenito gora, to više raste iracionalna vjera u brza i spektakularna rješenja.
Shodno tome, što je bliže potpuni kolaps, to su dalja i egzotičnija mjesta od kojih se očekuje spas. Prije četiri mjeseca, točnije 13.11. 2012. golema hrvatska političko-gospodarska delegacija, predvođena predsjednikom Josipovićem i potpredsjednikom Vlade, tada alfom i omegom hrvatske gospodarske politike Radimirom Čačićem, uz niz ministara i pun avion predstavnika velikih hrvatskih kompanija, odletjela je u višednevni posjet Kataru. Let je predstavljan kao "avion nade", a vodeći listovi isticali su kako nam je, nakon što Vlada nije uspjela pokrenuti investicije, posjet Kataru zadnja šansa. Radimir Čačić spominjao je projekte vrijedne preko milijarde eura, poput LNG terminala na Krku, suradnje u vojnoj industriji i sl. Ironijom sudbine, Čačića će upravo u "avionu nade" na povratku u Zagreb dočekati vijest da ga je mađarski sud osudio na zatvorsku kaznu od godinu i deset mjeseci zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim posljedicama. Nakon silne pompe, četiri mjeseca kasnije rezultat te skupe delegacije je čista nula, do sada nije potpisan nijedan poslovni ugovor, nema ni dolara investicije niti naznake da bi od toga moglo biti ikakve vajde.
Može se zaključiti kako je sve to skupa bio dobar medijski spin, prodavanje optimističke magle u katastrofalno lošem stanju. Tih dana se očekivala drugostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču, pa je iluzija o golemim katarskim investicijama koje će konačno potaknuti gospodarski rast bila jako dobro došla u tom trenutku teške investicijske i gospodarske depresije, u kojem je hrvatska javnost kao sol na ranu očekivala presudu iz Haga. Umjesto da katarska bajka posluži za prigušivanje nezadovoljstva presudom, dogodio se obrat, zadovoljstvo neočekivanom oslobađajućom presudom gurnulo je tih dana u drugi plan sve ostalo pa i katarsku ekspediciju, tako da je javnost vrlo brzo zaboravila na ta silna investicijska obećanja.
Katarskoj ekspediciji sam se javno rugao dok je još trajala, moleći Boga da ne budem u pravu. Ukazujući sa sugovornicima u HTV-ovoj emisiji "Peti dan" na to kako se javnošću lako manipulira, kako je ona kratke pameti i još kraćeg pamćenja, obećao sam da ćemo na proljeće, ako emisija ne bude ukinuta, svakako javnost podsjetiti na "ekspediciju nade" i upitati - što se realiziralo od najavljenih katarskih investicija?
No ovo je samo pola priče. Prošle subote sam u Zagrebu s kolegom Sašom Levijem s beogradske talijanistike pretresao novosti iz Hrvatske i Srbije pa smo ustanovili kako se u obje države zadnjih mjeseci javnosti serviraju slične bajke. Vrhunac je bio kada je Levi kao frižak šupljak spomenuo katarske gospodarstvenike koji su nedavno posjetili Srbiju, sastali se s ministrom Mlađanom Dinkićem i najavili silne investicije, naročito u područje elektronike i građevinarstva, ne znajući za našu, znatno pompozniju katarsku priču.
Ali priči o Kataru tu nije kraj. Nakon što sam s beogradskim kolegom ustanovio kako imamo iste investicijske "spasioce", po povratku doma odem na internet i što me dočeka na bosansko-hercegovačkim portalima? Vijest kako je ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija s velikom delegacijom, u kojoj su bili predstavnici više od pedeset poduzeća iz cijele BiH, došao u dvodnevni, službeni posjet Kataru u sklopu kojeg je organiziran i bosansko-hercegovačko-katarski poslovni forum. U svoj toj idili izgovorena je i legendarna fraza koja se uvijek kaže kada se posjeti daleka zemlja s kojom nemate nikakvih problema, ali ni posebno pametnog posla: "Lagumdžija i katarski suveren su konstatirali da političke odnose dviju zemalja ne prati dobra ekonomska saradnja, te da je neophodno da obje strane u narednom periodu ulože dodatne napore u cilju unapređenja iste." Mediji, između ostalog, javljaju i kako je "forum BiH - Katar ukazao na mogućnosti ulaganja u različite turističke kapacitete u BiH (hoteli, poslovni centri, planinski i banjsko-zdravstveni centri), projekte u energetskom sektoru i u oblasti poljoprivrede, za što je katarska strana već iskazala interes." Fali još legendarni "seoski turizam" i "ekološki uzgojena hrana" da bi šupljak bio potpun.
U cijelom tom cirkusu najmanje je kriv Katar. Radi se o maloj, ali vrlo bogatoj zemlji koja je ozbiljan investitor i koja je očito krajnje otvorena za poslovne kontakte, susrete na najvišoj razini, gospodarske forume i sve druge aktivnosti s ciljem pronalaska povoljnih tržišta za plasman svoga kapitala. Problem je u tome što su političari s jugoistoka Europe u zadnje vrijeme očito shvatili kako im se, unatoč tome što su nepripremljeni, nekompetentni, bez vizije, strategije, glave i repa, isplati turistički malo otputovati na Bliski istok, ili primati doma katarske poduzetnike, i time malo uljuljkati javnost stvarajući dojam kako se ozbiljno radi i kako samo što nije počela svijetla gospodarska budućnost. Dio krivice leži i na dominantnim medijima kojima očito teško pada s vremena na vrijeme priupitati - "A što bi s onim silnim katarskim investicijama?"