Od završetka rata prošlo je 18 godina. Danas su punoljetni ljudi koji ne pamte rat. Ipak, njihovi životi se svakodnevno odvijaju u prisustvu rata i priče o ratu. Pred njima se svake večeri smjenjuju slike o iskopavanju grobnice, prebrojavanju mrtvih i oplakivanju nestalih. Groblja, parastosi, svijeće i spomenici žrtvama su njihov mentalni dnevni vidokrug. Oni su odrasli u sjenci rata i ratnih užasa!
Dio proizvodnje ratne stvarnosti su i svakodnevna suđenja za ratne zločine. Informativne emisije elektronskih medija svaki dan počinju izvještajima iz sudnica. Novine su pune izvještaja iz sudnica. Procesuiraju se obični i teški zločini, izriču teške i simbolične kazne, osuđuje i oslobađa, demonstrira protiv pritvaranja, traži oslobađanje osumnjičenih... Negoduju žrtve, oglašavaju se borci, oglašavaju se institucije vlasti, prijete političari, dižu glas razna udruženja, političke partije pišu saopštenja osude. Prebrojavaju se osuđeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Zbrajaju se godine zatvora po nacionalnom ključu. Država pomaže optužene, osuđeni se dočekuju uz počasti. Zločinci se na svim stranama slave kao heroji. Sve više sudskih slučajeva postaje predmet javnog, političkog i pravnog, osporavanja.
Sudska pravda, uprkos očekivanjima, postaje sve veći kamen razdora. Među optuženima nema najodgovornijih za ratne zločine iz političkog, vojnog i policijskog vrha, sudski postupci traju neobjašnjivo dugo, troškovi suđenja su ogromni, sve je više oslobađajućih presuda, najveći broj slučajeva odnosi se na najblaže oblike ratnih zločina. Sudijama postaje sve teže jer je dokaza o zločinima sve manje: žrtve i svjedoci umiru, ili iz njihovih sjećanja nestaju činjenice koje bi pomogle pravdi. Država skromne rezultate sudske vlasti pokušava rješavati stalnim uvećanjem sudskog aparata i izdvajanjem novca za suđenja za ratne zločine.
Protek vremena će, po svemu sudeći, donositi sve manje rezultata, a sve više problema. Suočavanje društva sa prošlošću samo preko Nirnberškog modela sudske pravde pokazuje se kao loša strategija za budućnost. Ne samo zbog proste činjenice da sudska pravda nikada ne može obuhvatiti sve počinioce zločina, nego prije svega zbog mnogih kontroverzi koje nosi politika procesuiranja učesnika u međusobnom ratnom sukobu tri etničke zajednice. Za pomirenje, koje je pretpostavka zajedničke budućnosti, potrebno je mnogo više od sudske pravde. Potrebna je strategija koja će uključivati najširi društveni dijalog o istini i pomirenju, djelimičnoj amnestiji i obeštećenju žrtava kao novim oblicima suočavanja sa prošlošću.
Postavlja se pitanje da li je dvadeset godina nakon rata neophodno procesuirati zločine protiv civilnog stanovništva koji nisu imali za posljedice ubistva, silovanja i teška povređivanja? Zašto se tužioci i sudije danas moraju baviti ratnim zlostavljanjima i maltretiranjima koja bi u mirnodopskim okolnostima imala elemente prekršaja? Zar ne bi bilo svrsishodnije da se potencijali pravosuđa usmjere na najteže zločine i najodgovornije pojedince? Praštanje za blaže oblike učinjenih ratnih nepravdi moglo bi nositi snažnu poruku pomirenja jer je to dio kulture naših religijskih zajednica. Taj kulturološki potencijal niko u ovoj zemlji nije koristio u javnom diskursu. Amnestija za najlakše oblike ratnog zločina mogao bi biti prvi korak u toj novoj strategiji za budućnost!?
Nelson Mandela, čovjek kome se divio cio svijet (i pokazao to na njegovoj sahrani), nije za sebe i svoje sunarodnike tražio pravdu oličenu u kažnjavanju izvršilaca teških zločina. Vjerovao je da do pomirenja može doći samo ako se žrtve odreknu retribucije i osvete nad bijelcima. Zahvaljujući južnoafričkoj Komisiji za istinu i pomirenje, dvije zajednice danas žive zajedno u demokratskom društvu. Zašto se nismo bavili južnoafričkim iskustvom kako bismo pomogli sami sebi? Naši međunarodni mentori ponudili su nam model kazne i sudske pravde, zaboravljajući da masovna nasilja nisu samo stvar kriminala pojedinaca, nego da uključuju i djela koja imaju političke posljedice koja sud teško može da podvrgne djelotvornoj pravdi. Takvim pristupom žrtvovani su opšti interesi jedne složene društvene (višenacionalne) zajednice interesima žrtava i apstraktnim principima pravde. Partikularni interes žrtava, ma koliko moralno opravdan, može postati ozbiljan faktor kulturološkog rizika i ozbiljna smetnja ozdravljenju i razvoju društva. Pravda koja se zasniva na kažnjavanju je samo dio pravde na koju žrtve treba da imaju pravo. Ona mora biti vidljiva, ali ne bi smjela da zamagli interese budućnosti i žrtve i društva. Žrtvi pogođenoj zlom treba prije svega istina i budućnost koja će joj omogućiti da slobodno živi u društvu koje će biti svjesno istorijskih zabluda i grešaka. Takva budućnost se mora strpljivo graditi kako bi u sebi imala potencijal prevencije. Prošlost obojena zlom ne smije baciti sjenku na zajedničku budućnost ukoliko se takva budućnost zaista želi.
Potrebna je strategija koja će uključivati najširi društveni dijalog o istini i pomirenju
Danas su žrtve na svim stranama nezadovoljne sudskom pravdom. Vidimo to iz reagovanja na svaku sudsku presudu. Žrtva nikada nije zadovoljna visinom kazne i pravdu vidi samo u najtežoj kazni. To je prirodno stanje svijesti žrtve. Ali, smije li društvo da ćuti i da mirno gleda kako se nezadovoljstvo žrtava pravdom zloupotrebljava i pretvara u politički profit? Zašto u raznim udruženjima žrtava niko ne govori o praštanju, o istini, o obilježavanju dostojanstva svih žrtava, o perspektivama zajedničkog života, o budućnosti društva... Gdje je solidarnost žrtava? Zašto među žrtvama ne postoji ni minimum saglasnosti o zajedničkim vrijednostima, zajedničkim interesima i zajedničkoj perspektivi? Da li u društvu nesposobnom da artikuliše zajedničke vrijednosti sudska pravda uopšte može ostvariti bilo kakve ciljeve?
Koliko god je praštanje bolno pitanje za društvo postratne tranzicije, toliko je važno pitanje njegove budućnosti. Svijest o tome mora biti strpljivo razvijana. Ljudi moraju da razumiju da je zajednička budućnost njihov cilj i njihov najveći interes. Istovremeno, ljudi moraju da znaju da amnestija ne bi smjela da narušava imperative međunarodne savjesti, odnosno da se ne bi smjela dati za zločine protiv čovječnosti. Takođe, amnestija bi morala da ima demokratsku podršku, odnosno morala bi da predstavlja volju naroda za praštanjem. Proces obnove mora biti u rukama društva. Da li je to moguće, nećemo saznati sve dok se o tome ne povede dijalog u društvenoj zajednici.
U jednoj raspravi o suočavanju sa prošlošću Hose Salaket, čileanski advokat i član Međunarodne komisije pravnika, rekao je: "Odmah na početku, želim da usvojim pristup po kojem sam prije za jednakost svih, praštanje i pomirenje nego za kažnjavanje. Nije riječ ni o kakvom pobožnom odricanju prava na pravdu. Riječ je o tome da, ukoliko oba puta vode ka moralnoj obnovi, reparaciji i prevenciji, praštanje ipak predstavlja moralno superiorniji pristup u odnosu na kažnjavanje. To je naglašeno u svim velikim svjetskim religijama i tradiciji." U našem kontekstu, gdje se čuju samo glasovi mržnje i buja osvetnička strast, ovakva priča bi prije naišla na osudu nego na razumijevanje. To je dokaz da nismo samo daleko od cilja, nego da nismo sposobni da o njemu razgovaramo.
"Svuda gdje se dešavalo masovno nasilje uvijek postoji izbor između pravosudnog pristupa i pregovora u koje moraju biti uključene sve strane, bez obzira na to koliko su veliki zločini koje su počinile, kako bi se razgovaralo o budućnosti", piše Mahmud Mamdani, čovjek koji se bavi genocidom i njegovom političkom manipulacijom, inače profesor na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Adam Mihnjik, poljski filozof, govoreći o pomirenju, podsjeća da nas istorija uči da ono što se predstavlja kao zahtijevanje pravde može postati sredstvo u borbi za vlast. "Podržavam ideju obostranog amnestiranja jer to otvara put ka miru", kaže Mihnjik, žestoko braneći stav da neprijatelji moraju da razgovaraju i da pronađu zajednički skup vrijednosti na koje se mogu pozivati svi. "Kad ustanete od pregovaračkog stola, možda ćete morati da branite svog nekadašnjeg neprijatelja, a sadašnjeg partnera, od gomile raspoložene za linč. A ono što vi zapravo branite jeste princip da svi građani imaju pravo da žive u istoj državi", kaže Mihnjik.
Nismo imali sreću da poslije rata sami razvijamo strategiju zajedničke budućnosti u kojoj se ne bi vidjela samo sudska pravda i slušao orkestrirani vapaj za velikim kaznama, nego bi bilo mjesta i za utvrđivanje istine, priznanje zločina i razne oblike obeštećenja žrtava, kao i modele političkog dijaloga oko skupa zajedničkih vrijednosti. Da smo išli tim putem, ne bismo 18 godina nakon okončanja rata tragali za nestalima i otkrivali masovne grobnice. Imali bismo danas bar dostojanstveno sahranjene žrtve tragičnih zločina. Da je bilo strategije za pomirenje, davno bi država podigla spomenik svim žrtvama i zaustavila obilježavanja zločina i pogibija obilježjima sa porukama koje ponekad najmanje služe pomenu na tragediju žrtve?
Krajnje je vrijeme da se interes živih i njihova budućnost stavi na prvo mjesto, a da se istovremeno uvažava dostojanstvo onih koji su bili žrtve. Nema druge strategije za budućnost. Zbog toga treba prekinuti svakodnevnu projekciju ratne stvarnosti i okrenuti se zajedničkoj budućnosti. Odgovornost za to mogli bi preuzeti mediji. Od političara to ne treba očekivati. Oni opstaju zahvaljujući reprizi rata.
(Autor je sudija Suda BiH)