Kemal Čaušević vjerovatno nikad neće prežaliti što 2007. godine, kad je imao priliku, nije otišao u Vašington da radi za Međunarodni monetarni fond.
Za ovom propuštenom šansom javno je žalio i prije nego što je u februaru 2011. godine smijenjen s pozicije direktora Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH. Tvrdio je da je 2007. ostao u BiH jer su ga molili predsjednik njegove stranke Sulejman Tihić i tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić obećavši mu da će dobiti još jedan mandat. Navodno obećanje nije ispunjeno, ali ga je Vijeće ministara nagradilo nelegalno ga zadržavši duže od dvije godine na čelu UIO, iako ga je Sindikat uporno optuživao za kriminal i prijavljivao ga tužilaštvu.
Kemal Čaušević nije birao ni riječi ni sredstva da se odbrani od optužbi, pa je prvog sindikalca Uprave Mehmedaliju Osmića godinama nazivao psihijatrijskim slučajem, bolesnim siledžijom, plaćenikom srbijanskih tajnih službi. Verbalno je "častio" i bivšeg zamjenika ministra finansija i trezora BiH i svog stranačkog kolegu Fuada Kasimovića, za kojeg je tvrdio da je dvorska luda koja ga bezrazložno optužuje za pad prihoda na jedinstvenom računu i za saradnju sa kriminalcima-uvoznicima. Na kraju, duže od dvije godine po isteku mandata Vijeće ministara jednoglasno je smijenilo Kemala Čauševića. Nije smijenjen zbog iznošenih optužbi za nezakonitosti ili zbog neprimjerenih javnih istupa, nego zato što su konačno postigli politički dogovor ko će ga naslijediti. Kemal se malo, tek reda radi, bunio zbog smjene ponavljajući da je najzaslužniji za uspostavu Uprave za indirektno oporezivanje i vratio se u Sarajevo. Kad više nije bio na poziciji s koje je mogao gospodariti, zarađivati sebi i drugima, objelodanjeno je da Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv njega. Potom mu je blokirana nepokretna imovina. Ostatak smo vidjeli prošle sedmice. Bivši direktor, s lisicama na rukama, izvukao je zadnje zalihe samouvjerenosti i arogancije i u kameru izgovorio: "Kemo Čaušević je najpošteniji čovjek u državi. Ovo je najsretniji dan u mom životu!"
Samouvjerenost je brzo isparila. Slomljen uslovima prvih sati svog života u pritvorskoj jedinici, u sudnici Suda BiH, tokom ročišta o određivanju pritvora izgledao je fizički bolesno, pa ga je i sutkinja morala pitati da li da napravi pauzu. Bio je to jedan od sretnijih dana u životu nekih drugih ljudi. Kemin nikako.
Kad više nije bio na poziciji s koje je mogao gospodariti, zarađivati sebi i drugima, objelodanjeno je da Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv njega. Potom mu je blokirana nepokretna imovina
Boravak u pritvoru, zbog optužbi da je rukovodio organizacijom koja je carinskim prevarama budžet oštetila za oko dvije milijarde maraka, osiguraće mu dovoljno vremena za razmišljanje šta je sve mogao postići u životu da je menadžersku fotelju u UIO zamijenio činovničkim mjestom u Međunarodnom monetarnom fondu. Da je ranije napustio UIO, možda ne bi bio uhapšen (tek) prošle sedmice, zajedno sa još tridesetak službenika Uprave. Da je ranije napustio UIO, možda sada ne bi imao devet stanova, poslovnih prostora i dvadesetak dunuma zemlje koje je, kako tvrdi Tužilaštvo BiH, uspio kupiti za sedam godina svog direktorskog mandata. Ili da ga je Vijeće ministara smijenilo odmah 2008. godine, kad mu je istekao mandat, možda se šteta po budžet ne bi mjerila milijardama, a njegov imovinski karton bio bi siromašniji bar za jedan stan ili poslovni prostor u centru Sarajeva. Ili da je znao kontrolisati svoju nezajažljivost, pa ostao na dva-tri stančića i poslovna prostora, možda nikada, kao ni mnogi prije njega, ne bi bio uhapšen. Ostao bi na slobodi, ponovo bi mogao konkurisati za činovnički posao u MMF-u, predavati na nekom od desetina privatnih univerziteta u BiH, savjetovati ovdašnje ministre ili premijere. Samo da Kemo nije pogrešno mislio da je bogom dat i da je dovoljno zadužio svoje političke pokrovitelje pa će ga oni doživotno štititi zbog njegovih finansijskih nestašluka. To što je usko specijaliziran za finansije, što je bio najbolji đak u osnovnoj i srednjoj školi, jedan od najboljih studenata na Ekonomskom fakultetu, sigurno ga nije preporučilo za funkciju generalnog direktora UIO. Presudila je politička podobnost, kao i u svim ostalim imenovanjima na rukovodeća mjesta u javnim institucijama u BiH. Dok ga je "krasila" ova osobina, svoje znanje iz ekonomije mogao je nesmetano koristiti (i) za vlastito bogaćenje. Kad je došlo vrijeme za još politički podobnije kadrove u vlasti (od izvršne do pravosudne), Kemi je odzvonilo. Uzalud mu podaci iz biografije po kojima je već u 20. godini života imao privatnu firmu, pa bio finansijski direktor javnog preduzeća u Titovo vrijeme, pa najbolji kandidat iz BiH za posao u MMF-u. Ne pomaže mu ni to što je, kako ga brani sad njegov advokat, bio neviđena stipsa koja nikad nikoga nije počastila u kafani ili što bez plaćene dnevnice nije htio mrdnuti iz Sarajeva.
Očigledan nesrazmjer između vrijednosti njegove na brzinu stečene imovine, procijenjene na oko milion i po KM, i direktorske plate od pet hiljada maraka još nije dokaz da je Kemo Čaušević kriminalac. Kada Tužilaštvo BiH na sudu dokaže da on jeste kriminalac, bio bi red da se saopšti i ko je sve vidio koristi od onih ukradenih dvije milijarde.