Iako je prapostojbina ovog izraza drevna Persija svetu je postao poznat tek u drugoj polovini XX veka zahvaljujući poljskom piscu, nobelovcu Česlavu Milošu, koji ga je iskoristio da objasni na koji način funkcioniše misao čoveka u zemljama staljinizma ili, jednostavno rečeno, kako se misli ali i živi u ovakvim totalitarnim sistemima.
Pomenuti izraz prvi je upotrebio francuski diplomata i književnik Artur Gobino u svojoj studiji `Religije i filozofije centralne Azije` da bi prikazao jedan zanimljiv model ponašanja islamskih vernika. Pojedini muslimanski vernici u Persiji su, naime, smatrali da `onaj ko zna istinu` ne treba da je saopštava nevernicima i onima koji je ne znaju jer bi se time samo izložio njihovoj zavisti i pakosti. Umesto toga, on treba ne samo da prećuti svoja istinska znanja i uverenja, već ako je to potrebno i da ih se javno odrekne!!!
A da je bolje ćutati i praviti se lud dokazao je i rimski imperator Klaudije, koji je zahvaljujući simulaciji blage retardiranosti jedini uspeo da preživi pokolj svoje porodice i kasnije postane car. Jer otkako je sveta i veka ljudskim društvima se upravlja, uslovno rečeno, na dva načina - terorom i manipulacijom (mada nema tog poretka ni te vlasti koji nisu vladajući objedinjavali oba načina dajući prioritet i prevagu jednom ili drugom), pa pojedincu nije nimalo lako da u takvim sistemima opstane. Najpoznatiji savremeni sistemi vladavine terorom su fašizam, lenjinizam i staljinizam. Dok je za lenjinizam karakteristično da je pod kontrolom terora bila uglavnom oblast politike, a da je prinuda korištena u onoj meri koja je bila potrebna za očuvanje novog društvenog poretka, za fašizam i staljinizam ta ograničenja ne važe i ovi sistemi teže da pod kontrolu terora podvedu sve društvene delatnosti, čime on postaje dominantan princip koji se primenjuje čak i kada je kontraproduktivan i apsurdan.
Pa kako onda u ovakvim totalitarnim sistemima može da se živi i kako mora da se ponaša jedan Nemac ili Rus koji shvati da je Hitler odnosno Staljin tiranin, ludak i masovni ubica koji ugrožava i njega lično, ali i ceo narod? Odgovor su dali sami Rusi i Nemci, kojima nije padalo na pamet da javno iznose ta saznanja, jer bi tako najbrže stigli u Sibir ili konclogor, već su pribegavali ketmanu. Ne samo da su ćutali o svojim istinskim uverenjima, već su ih se i javno odricali slaveći i veličajući tirane. Zato Česlav Miloš ovu zanimljivu psihološku pojavu poredi s igrom i glumom jer onaj ko upražnjava ketman u stvari svesno glumi nekoga ko ima sasvim suprotna uverenja. Ali ova `igra`, proistekla iz straha i potrebe čoveka da se spasi bede i fizičkog uništenja, kod ljudi neminovno stvara i osećaj inferiornosti, praznine i apsurda. Zato je, trudeći se da te osećaje potisne, preplašen i nemoćan pojedinac ubeđivao sebe kako on svojom glumom vara režim i tiranina i od njega pravi budalu, a sebe čini u stvari superiornim. A pošto to rade gotovo svi, znači da tako treba. Međutim, ovaj sistem masovne i kolektivne glume ne donosi `glumcima` odnosno građanima nikakvu radost i uživanje u igri i glumi, pa je ketman u suštini oblik političkog ponašanja za nevolju, na koji se pristaje pod izuzetno velikim i dramatičnim pritiskom.
Mislim da je svima jasno zašto su ketmanu pribegavali oni koji su imali tu nesreću da žive u totalitarnim sistemima, ali zašto mu danas pribegavaju političari ne znam ni ja! Danas predsednici, premijeri i ministri `ćute o svojim istinskim uverenjima`, lako ih se odriču, a još lakše menjaju, glume i lažu valjda u velikom strahu da će ostati bez vlasti, a tu svoju bedu proglašavaju vrhunskom vrlinom i brigom za nacionalne interese! Nekada su milioni građana morali da glume lojalnost i ljubav prema tiranima, a danas vođe glume ljubav i brigu za narod. Nekada su građani mislili da je tiranin budala, a oni pametni, a danas vođe misle da su građani budale. Sve se okrenulo naglavačke.
Ako je ketman, dakle, oblik političkog ponašanja za nevolju, pitam se kakva je nevolja naterala Koštunicu da naprasno `zavoli` Karlu del Ponte, a najomiljenijeg `pobesnelog vuka` počasti sa 40 godina robije. On, koji je javno i otvoreno podržavao kriminalce i ubice, danas glumi da ih ne poznaje. On, koji je otvoreno stavljao do znanja gospođi Del Ponte koliko je mrzi, a haške begunce skrivao, ne hajući što time čini krivično delo pomaganja, sada ih bez pardona hapsi, a Karlu tri dana ne pušta iz Beograda.
Sećam se kada je nakon petooktobarskih promena Koštunica sa svojom najdražom šeficom Kabineta Ljiljanom Nedeljković putovao u posetu baš Republici Srpskoj. Raznežena, ona mu je tom prilikom rekla `kako bi bilo divno da i Radovan može da bude s njima jer bi se on silno radovao kada bi mogao da ih vidi`. Tada su mu Radovan i SDS bili prirodni saveznici, a danas se `ljubi u usta` sa Dodikom `izdajnikom` srpstva i RS, s njim trguje i snima filmove. Najdražu šeficu je davno pustio niz vodu, a Radovana želi što pre da vidi u Hagu. Kažem vam, sve se okrenulo naglavačke. On i Rade Bulatović su nekada skrivali ratne zločince, a danas ih lično hapse i šalju u Hag. I što je najsmešnije, ne daju nikom drugom da to radi. Džaba i zakoni i Akcioni plan i Savet za nacionalnu bezbednost i nove ingerencije predsednika kad je Tolimira uhapsila BIA, a to znali samo Bulatović i Koštunica (i naravno njegov šef Aleksandar Nikitović).
Zato ni posle svega ne znamo da li Koštunica voli Radovana ili Dodika, Legiju ili Đinđića, Tadića ili Tomu Nikolića, da li glumi da je patriota ili izdajnik, da li je za Hag ili protiv njega, da li je nacionalista ili mondijalista, da li je lopov ili žandar... Ni kakva je to nevolja i dramatičan pritisak naterao ovog glumca da se odrekne svojih najintimnijih i najiskrenijih uverenja. Da li je to strah od sopstvenog ništavila, praznine i promašenosti, strah od onih koji su ga doveli na vlast i zahtevaju da tu ostane dok sve ne pokradu, pardon privatizuju, ili samo strah od staračke i penzionerske beznačajnosti! I zato je Voja majstor od ketmana! Čuj majstor - velemajstor!!