Mnogobrojne su konferencije koje se u svijetu organizuju o siromaštvu pojedinih regiona, ali se sirotinja nikako ne smanjuje. Zapravo, sve je veći jaz između bogatih i siromašnih, pa unatoč ekonomskoj krizi koja je zahvatila bogati Zapad nimalo se ne smanjuje novčana moć kapitalističkih zemalja.
Nagomilan je kapital tokom vijekova, od kršćanskih ratova, preko kolonijalnih osvajanja, sve do danas, kad moćne zemlje koje ne drže samo ogroman kapital u svojim rukama, nego je u njihovom vlasništvu i sva moderna tehnologija. Čini se da nema izlaza iz tog stanja podijeljenog na bogate i uboge.
Do nas ponešto dopiru vijesti kako se u razvijenim zemljama događaju pobune protiv kapitalističkih moćnika, ali se brojni nezadovoljnici teško mogu nositi s vlasnicima svjetskog kapitala. Još manje saznajemo, naprosto jer ne pripadamo naučnoj sferi, da mnoge umne glave, zabrinute svjetskom raspodjelom moći, pokušavaju urazumiti moćnike da su mogući katastrofalni rezultati današnje neoliberalne ekonomije. Sa druge strane, naučnici koji podržavaju multinacionalne kompanije dokazuju kako je kapitalizam samo u momentalnoj krizi, ali da u svijetu nema drugačije alternative.
Prisustvovao sam jednoj raspravi, gdje su naši ekonomisti na početku analizirali svjetsku i našu situaciju. Valja biti bar malo ekonomski obrazovan pa razumjeti sve njihove stručne iskaze, gdje su gomilali brojčane i statističke podatke. Ono što mi je zapelo za uho jeste, što je veoma dobro znano, da Kina i dalje ima rast proizvodnje i kapitala, dok su druge zemlje u nezavidnoj situaciji. Pa se prisjetih da sam boravio u Kini prije više od dvadesetak godina, upravo u vrijeme kada se ova velika zemlja otvarala svijetu. Gledao sam prve velike moderne građevine nasuprot bijednom standardu stanovništva, što su nam otvoreno pokazivali. Ali su vjerovali u svoj ispravan put, u svoj politički sistem. Uvodeći postepeno tržište u svoj svakodnevni život, grčevito su se držali svog jednopartijskog sistema. Eto, danas je ta zemlja prva u svijetu, s izgledima da još napreduje.
Kada u bogatom dijelu svijeta dobro ne znaju šta će sa svojim nezaposlenima i svojim uniženima, šta ćemo tek mi kazati za našu sirotinju! Ovih mi je dana govorio Josip Pejaković, koji pravi televizijske reportaže o sirotinjskoj bijedi i nesrećnicima, pa mi je rekao da naprosto ne može da ostane hladan pored tog užasa na koji nailazi. Kaže da to uveliko djeluje na njegovo stanje, naprosto ni njegovo tijelo ne može ostati netaknuto. A naši političari godinama su potpuno neosjetljivi.
Tranzicija je na ovim balkanskim prostorima shvaćena da se izabrani pojedinci dočepaju prvobitnog kapitala. Zna se da je Tuđman zagovarao da se u Hrvatskoj ekonomska moć podijeli između 200 obitelji, a to je isto predlagao i Alija Izetbegović, s tim što je cifru smanjio na 20 familija. Tako se uspostavljala vlast među našim feudalcima, koji su tokom posljednjih petnaestak godina nastavili da gomilaju svoje bogatstvo. Poznato je da nikada nije zvanično postavljeno pitanje te pljačke, a evo i danas u parlamentu ne može da prođe zakon o porijeklu imovine i o upitnoj privatizaciji.
Tako se, eto, i kod nas stvorio sloj bogatih, ali istovremeno je narasla masa siromašnih. Podijelili smo se na dvije klase: šaku bogatih i veliku armiju proletera. Ti sirotani danas se bune, razjedinjeni, jer nema ko da ih sjedini. Najmanje to može sindikat, koji nije u stanju da se stavi na čelo radničke klase jer čelnicima ove organizacije odgovara da se ništa ne mijenja i ništa ne radi.
Osim što je raja osiromašena, bez ikakve perspektive u svojoj egzistenciji, ona je i napuštena. Nikoga nije briga za tu klasu poniženih, jedino im ponekad vlast udijeli socijalnu pomoć, i to onda kada dovedu cara do duvara. Nijedna politička partija suštinski ne brine za ovu populaciju, pa i one stranke koje se uslovno mogu nazvati lijevima.
Tako imamo u našoj državi dvije partije s nazivom socijaldemokratije. SDP BiH nije briga za radnike, od kojih dosta ne radi ili ne prima platu, jedino ih se sjete u svojim rezolucijama i saopštenjima. Banjalučki socijaldemokrati su otišli dalje, njih ne samo da slabo zanima radništvo, nego su skrenuli potpuno desno ka srpskom nacionalizmu. A kod intelektualaca i u nevladinom sektoru svako se brine o svom interesu, radnici neka štrajkuju, neće im oni smetati.
Najgore za radničku klasu je to što su uglavnom neobrazovani i slabog znanja. Perspektiva djece iz radničke porodice je školovanje, ali oni koji nemaju para nemaju ni te mogućnosti. Emerik Blum, tvorac velikog giganta "Energoinvesta", današnje umiruće firme, kazao je: "Znanje je skupo, da nije i sirotinja bi ga imala."