Sjajne vijesti i ove sedmice stižu iz Evropske unije. Ali opet za Srbiju. Šefovi diplomatija EU odlučili su da odblokiraju Prelazni trgovinski sporazum sa Srbijom pošto je Holandija pristala da ublaži stav poslije pozitivnog izvještaja glavnog tužioca Haškog tribunala Serža Bramerca. Svaka čast vladajućoj garnituri u Srbiji koja je zemlju nepovratno usmjerila put Brisela.
Što se tiče BiH, evropske diplomate ponovo su izrazile "zabrinutost zbog političke situacije i pozvale lidere da hitno ubrzaju evropske reforme". Zvuči li vam poznato ova rečenica? To dođe nešto kao dosadno saopštenje MUP-a nakon nekog razbojništva u kojem se vječito navodi da "pripadnici policije intenzivno tragaju za počiniocima". Briselski službenici kada je BiH u pitanju dobro znaju šta će uraditi prilikom pisanja kominikea, preporuka - copy paste.
Ipak, kroz ove posljednje zaključke provučena je jedna rečenica koja, onako, stidljivo priznaje da je butmirski paket za sada umrtvljen bez neke velike šanse za oživljavanje, a to su uvili kroz konstataciju da je "za napredak nužno da lideri dijele viziju o zajedničkoj budućnosti i da imaju političku volju da sprovedu uslove za evropsku integraciju".
Kao buduću smjernicu naglašeno je da iako ustavne promjene u BiH nisu uslov za zatvaranje OHR-a "potrebno je da BiH pokrene početni paket ustavnih promjena da bi se uspostavila funkcionalna država i ustavni okvir u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima".
Ko hoće da razumije jasno mu je da je butmirski paket u svojoj osnovi upravo to i sadržavao, davao mogućnost i ostalima, a ne samo konstitutivnim narodima da budu birani u organe izvršne i zakonodavne vlasti. Tačno je da je on dijelom izvirivao iz dejtonskog okvira, pogotovo što se tiče rada Predsjedništva, Savjeta ministara i Doma naroda BiH i da je bilo potrebno manje šišanje tih repova, ali to nije osnovni razlog zašto zajednička tromjesečna ustavna akcija "saveznika" nije doživjela onaj uspjeh koji se očekivao od domaćih lidera.
Butmirski paket su zgazili isti oni politički lideri koji su odbacili i aprilski prije tri godine iz potpuno istih motiva, nedozvoljavajući ovom novom ustavnom paketu čak ni da se približi nekoj ozbiljnijoj parlamentarnoj inicijativi i da se o njemu raspravlja u Predstavničkom domu. A nisu ga prihvatili zato što je butmirski prijedlog, bez obzira i na kritike iz Republike Srpske, ipak bio čvrsto naslonjen na Dejtonski ustav.
Imenom i prezimenom to su Haris Silajdžić, Zlatko Lagumdžija i Božo Ljubić. Kao i 2006. godine predvodnik rušenja bio je Silajdžić, dok je ove godine nešto glasniji bio takozvani socijaldemokrata Lagumdžija. Razumljivo je da taj gotovo vječiti opozicionar pokušava da na krilima priče o građanskoj državi ravnopravnih naroda i narodnosti, koja u epilogu isključuje entitete, a koje su navodni nacionalisti zavili u crno, pokušava nešto ušićariti pred opšte izbore. Lagumdžija baš kao i njegov bivši partner iz Alijanse za promjene Silajdžić veze priču za koju se štofa može samo naći u Sarajevskom kantonu sa bližom okolinom.
Lagumdžija to pakuje kao socijalno prihvatljivu priču za siromašne građane jer polazi od činjenice da gladan stomak isključuje nacionalni identitet, dok Silajdžić sa druge strane otvoreno negira bilo kakvo pravo manje brojnim narodima Srbima i Hrvatima da odlučuju o bitnim državnim pitanjima i interesima.
Zato se Lagumdžina priča kako riješiti "ustavne nedosljednosti, disfunkcionalnosti ili nedorečenosti u Dejtonskom sporazumu" ne uklapa u butmirski paket jer je u startu isključena mogućnost pravnog i političkog nasilja "većine nad manjinom", a koje bi zasigurno uslijedilo u institucijama ukoliko bi bilo ko od predstavnika stranaka sa srpskim predznakom pristao da se uruši dejtonski princip ravnopravnosti naroda.
Potvrda ove teze je institucionalni presing koje bošnjačke stranke provode nad predstavnicima Hrvata u Federaciji BiH, a koji kao krajnji rezultat daje otvoreno nezadovoljstvo jednog naroda. A u kući u kojoj je jedan nezadovoljan ni druga dva naroda ne mogu biti sretna.
Iz drugog ugla nameće se pitanje treba li politički predstavnici srpskog naroda da budu razočarani kada je u pitanju sudbina ovog ustavnog paketa. Pa ništa posebno. Ako je Butmir mrtav, Dejton živi u punom kapacitetu. Razočarenja treba biti tačno u onom omjeru koliko je taj paket bio direktno ili indirektno vezan za evropske integracije i budućnost zemlje.
Jer upornim odbijanjem političke elite u Sarajevu da istinski prihvati Republiku Srpsku kao nepobitnu činjenicu, kao ravnopravan dio države, koji ima svoj ustavno-pravni poredak međunarodno prihvaćen, a ne kao prolaznu genocidnu tvorevinu, kao i uporno otvoreno zagovaranje realizacije ratnih ciljeva sa početka devedesetih udaljili su državu i od NATO-a i od Evropske unije.
I nedavno odbijanje Alijanse da ne pozove BiH u MAP, ma šta to tačno značilo, dokaz je dodatne opreznosti sa kojim međunarodna zajednica prilazi rješavanju ovdašnjih problema. Zadnjih godina izostaju rješenja nametnuta silom koja su uglavnom trebala da disciplinuju predstavnike Republike Srpske, što je dodatno unervozilo bošnjačke političke lidere.
Takođe, patološka opsjednutost medija, političara, javnosti uopšte u Sarajevu likom i politikom Milorada Dodika i SNSD-a postaje sve veći teret sa kojim bi se teško mogla nositi puno tolerantnija društva. Treba biti dobro mentalno iščašen pa dovoditi u vezu Dodikove političke stavove sa nedavnim referendumom u Švajcarskoj na kojem su građani izglasali zabranu gradnje minareta na džamijama. Gotovo da nema medija u Sarajevu da to nije povezivao na bilo koji način. Nije bitno. Iako na prvi pogled to nema puno veze sa ustavnom reformom, i te kako dobro oslikava stanje i definiše političke odnose u BiH.
No, dobro. Butmir je mrtav. Šta dalje? Ništa posebno. Neće se neko ni u Evropskoj uniji nešto posebno uzbuditi ili razočarati. Biće ponovnih pokušaja, razgovora, inicijativa... Pitanje je samo koliko će trebati vremena da se postigne unutrašnji konsenzus. Ili tačnije da li je on uopšte moguć?