Hrvatski, što će reći, hercegovački tajkuni su potpuno porobili Bošnjake finansijski preko komercijalnih banaka, tako da im je, Bošnjacima, ostalo samo da prose sa fesom po Baščaršiji.
Zaključio je to jedan sarajevski ekspert nakon iscrpne analize ekonomsko-političke igranke koja trese u Federaciji BiH, što će reći da i to može biti jedan od značajnih razloga zašto se profesor Muhamed Filipović u zadnje vrijeme posvetio organizovanju Bošnjačkog sabora koji bi odgovorio, kako tvrdi profesor, savremenim izazovima bošnjačke politike i mogućim odgovorima na otvoreni udruženi srpsko-hrvatski secesionizam.
Sva ta prepucavanja bošnjačko-hrvatske ekonomsko-političke elite dešavaju se u vrijeme kada MMF još sa velikom dozom strpljenja ubjeđuje čelnike Federacije da ne mogu očekivati da će dobiti novac kako bi njime kupovali socijalni mir, znatno narušen nakon prošlonedjeljnih nasilnih demonstracija u Sarajevu kada su se pojedini ministri iz zgrade Vlade sklanjali na sigurno sporednim izlazima pred opravdano razjarenim i politički izmanipulisanim porodicama invalida i poginulih boraca.
Vjerovatno ubijeđeni da je i za tešku socijalno-ekonomsku krizu u kojoj se nalazi Federacija kriva Republika Srpska, sarajevski politički lideri pokrenuli su veliku ofanzivu na OHR da se kazne srpski lideri u Banjaluci koji su se usudili uopšte razmišljati o smislu prenesenih nadležnosti s entiteta na nefunkcionalne državne institucije, a koje su u vremenu Pedija Ešdauna samo formalno formirane da bi se taj britanski lord dodvorio sarajevskoj političkoj čaršiji u najmanju ruku za pomoć oko kupovine vikendice na Jablaničkom jezeru, a koju je Ešdaun preprodao nakon isteka mandata.
Uh, dobro... U ovakvoj nabrušenoj političkoj klimi srpski lideri su uspjeli da činjenično dokažu i ubijede veliki dio međunarodne zajednice, pogotovo u Evropskoj uniji, da je vrijeme OHR-a prošlo, a dobili su i uvjeravanje preko predsjednika Srbije Borisa Tadića da su poništeni zaključci Narodne skupštine u stvari posljednja "žrtva" bonskih ovlaštenja.
Politička pobjeda koju je Republika Srpska izgurala u fajtu sa međunarodnom zajednicom koja je pristala da OHR zatvori na jesen toliko je razbjesnila zvanično bošnjačko Sarajevo da sad prijete obustavom svih aktivnosti oko popisa stanovništva, prekidanjem svih dogovora sa predstavnicima Srba i Hrvata ne bi li tako prisilili Brisel i Vašington da zadrže dosadašnju šizofrenu politiku u BiH prema kojoj se evropski standardi, ali onako kako ih vide u Sarajevu, utjeruju u Republiku Srpsku ognjem i mačem, odnosno bonskim ovlaštenjima.
Ovaj otvoreni principijelni politički sukob Banjaluke i Sarajeva danas formalizovan samo oko OHR-a, a koji je u svojoj genezi nastao u sasvim suprotnom pristupu i doživljavanju države, s pravom je zabrinuo lidere Hrvata koji strahuju da bi oni mogli biti njegova kolateralna šteta.
U stvari, taj politički sukob Banjaluke i Sarajeva će eskalirati (sve ide u tom pravcu) onog trenutka kada se pitanje reforme Ustava BiH ponovo nađe na dnevnom redu. Potvrđivanje sadašnjeg ustava, uz neophodne amandmane vezane za korekcije oko izbora članova Predsjedništva BiH, krajnja je granica do koje su u ovom trenutku spremni ići predstavnici Republike Srpske, a što s druge strane, u ovom slučaju u Sarajevu, smatraju sasvim nebitnim izmjenama i zalažu se za potpunu ustavnu prekompoziciju države. Predstavnici Hrvata još nemaju jasan politički stav, ali uporno ponavljaju kako su nezadovoljni i ovakvom BiH, a pogotovo Federacijom.
I ovdje dolazimo do ključnog problema, suštine odnosa u BiH opterećenih nepovjerenjem, nerazumijevanjem i ucjenjivačkim političkim unitarizmom iz Sarajeva, pitanja na koje je danas gotovo nemoguće odgovoriti - da li je moguć pošten dogovor, u kojem će svi biti zadovoljni, o novom ustavu BiH, a prije zatvaranja OHR-a na jesen?
Političkog stresa kao neophodnog faktora za promjenu Ustava u BiH trenutno i te kako ima. U suštini taj stres je rezultat Dejtonskog sporazuma, a pošto ga je diktirala vanredna situacija, on je samim tim stvorio jake pretpostavke za donošenje novog ustava.
Ali tu dolazimo do prvog gotovo nepremostivog problema. Sarajevo, javnost, političari... ne žele prihvatiti tu vrstu realnosti i činjenicu da je temelj današnje BiH upravo Dejtonski sporazum.
U Sarajevu vlada jedinstveno mišljenje da je, kako je to slikovito svojevremeno opisivao profesor Rusmir Mahmutčehajić, sadašnja BiH posljedica kompleksnih i sistematskih programa za uništenje svih kohezivnih elemenata unutar kulturološkog, istorijskog i političkog bh. identiteta, te da je "politička struktura BiH više pokušaj da se okonča ratni sukob nego da se izgradi održiva država".
"Aktivna angažovanost Srbije i Hrvatske u uništenju BiH je transformisana u umjereno pasivno stanovište", smatra Mahmutčehajić, a što prevedeno znači da u Sarajevu Srbe i Hrvate ne doživljavaju istinski kao konstitutivne, ravnopravne narode Bošnjacima u BiH, već samo kao eksponente politike Beograda i Zagreba. Ovakav stav svakodnevno na svojoj koži osjećaju predstavnici ta dva naroda u zajedničkim institucijama BiH. Po automatizmu oni su kao navodni antidržavni elementi izloženi i medijskom i svakom drugom javnom linču, etiketiranju...
Upravo tvrdoglavo zastupajući tu tvrdnju kao konačnu i jedinu istinu Sarajevo ruši državnost BiH.
Zato, otvaranje priče o Ustavu podrazumijeva da se, prije svega, pođe od toga da je država BiH sastavljena od dva potpuno ravnopravna entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda. I to je to. Ukoliko nema te političke snage u Sarajevu spremne da prihvati ovu realnost, teško će se naći u Republici Srpskoj sagovornik spreman da razgovara o državi zasnovanoj na nekim drugim temeljima, a ne Dejtonu. A sve do tada slušaćemo nebulozne priče o velikosrpskim zavjerama protiv države BiH, Bošnjaka i Sarajeva...