Milorad Dodik je u više navrata izrazio želju da Republika Srpska bude bolji dio Bosne i Hercegovine. Nije u pitanju samo želja, nego je premijer poduzeo određene korake da bi stanovništvo u RS bilo sretnije, imalo bolji standard, pravda bila dostižnija.
Lako je to sve reći, pa čak i napisati, ali je mukotrpan posao bar malo poboljšati uvjete života mnogih i raznih struktura društva. Po nekim parametrima Republika Srpska postepeno dostiže Federaciju BiH, gdje su za nekoliko procenata malo bolje plate, nešto bolja proizvodnja. Takmičenje ko je bolji kao da nije nikoga u Federaciji zainteresovalo.
Nema izjave Milorada Dodika, a i ostalih čelnika RS, da ne reaguju iz drugog entiteta, nekada s velikim razlogom, a drugi put bez ikakvog razloga. A o toj izjavi da će RS biti bolji dio BiH nema nikakvog komentara, a mediji i novinski komentari u Sarajevu, koji su zaduženi da odmah `pale čvoke` Dodiku, ništa ne kažu. A zapravo premijerova izjava je poziv na takmičenje ko će biti bolji. Baš briga javnost u Federaciji što će ih `manji entitet` preskočiti, nije važno što će biti donji, nego treba gledati kako bi komšiji crkla krava.
Od tih svih poteza Milorada Dodika po meni se jedan izdvaja kao specifikum, dobar primjer usklađivanja društvenog života. Radi se o `giljotini propisa`, gdje se ušlo u bitku s birokratijom, koja je namnožila mnogobrojne zakone i nepotrebnu papirologiju. Naši ljudi su naprosto prisiljeni da vade potvrde za razne gluposti i nikad kraja tim raznim administrativnim izmišljotinama. Nedavno je poznati privrednik Tomislav Grizelj izjavio, ne prvi put i ne jedini, da mu je za izgradnju privrednog objekta na svojem placu potrebno godinu dana najmanje da izganja sve papire. U Sarajevu neće da čuju za jadikovke ovog privatnika i mnogih drugih, a posebno ne bi nipošto kopirali komšije iz drugog entiteta.
Zapravo radi se još uvijek o nepremostivom antagonizmu. Ako kažem da je borba da budu bolji dio BiH dobra, to još uvijek ne znači da nije Republika Srpska, zajedno sa političarima i građanima, ostala u onom bunkerskom stavu prema Federaciji. Politički se malo šta izmijenilo. I dalje je netrpeljivost na sceni, pa kao što mediji u Sarajevu reaguju negativno gotovo na svaku Dodikovu izjavu, ništa nisu bolje reakcije na poteze sarajevske politike i javnosti u Banjaluci. Ima li šanse da se počne prijateljski i drugarski razgovarati, a ne stalno ispoljavati svoju pizmu o onom drugom?
Skorašnji primjer odlaska Komšića i Silajdžića u privatnu posjetu Zagrebu je indikativan. Čak se i Nebojša Radmanović zaletio i pokazao svoju sujetu i uvrijeđenost kao predstavnika Republike Srpske što o toj posjeti nije pismeno obaviješten. Zašto li on pati od tog birokratskog sindroma da s ljudima (i kolegama) iz Federacije treba kontaktirati samo napismeno? I onda se smirilo, kao da ništa nije bilo, a prolivena Radmanovićeva žuč ostala je zapisana.
Nema nijedan uspostavljen dogovorom zajednički državni praznik, kako likuje Milan Jelić, predsjednik Republike Srpske. Pa čak o 25. novembru govori u pežorativnom smislu kao o `socijalističkoj` tekovini. Izgleda da gospodin Jelić nije član stranke koja u nazivu ima socijaldemokratsko opredjeljenje. No, važno je osporiti sve prijedloge koji dolaze od Bošnjaka, pa bilo i obilježavanje skupa u Mrkonjić Gradu iz ratne 1943. godine, koji je po meni bio prije svega antifašistički. Nećemo slaviti, antifašistički ZAVNOBiH, na kojem je brojčano najviše bilo Srba, jer to hoće Bošnjaci. U inat!
Kad govorim o politici i političkom ozračju u RS treba napomenuti da ovaj entitet nije bolji dio BiH po ispoljavanju svog nacionalizma. Valjda da bi poslušali i dodvorili se svojim političkim vođama, stanovništvo se i dalje sve više zatvara u svoj tor, a s netrpeljivošću gleda u drugi entitet. Pa, iako su novinari primjera radi na RT RS sasvim korektni, bojeći se valjda RAK-a, puštaju u ime demokratije da građani ispoljavaju svoj velikosrpski svjetonazor. Tako jedna od ponajboljih televizijskih novinarki Željka Dragičević u svojim emisijama, koje su zanimljive i dobre, dovodi publiku i mlade ljude koji do jednoga pokazuju svoju netrpeljivost prema drugome, pokazujući svoj srpski autizam. Teško je prema drugome pokazati razumijevanje i susretljivost, mnogo je lakše zasjesti u svoj nacionalni kolektivitet.
Sve mi se čini da se ovdje niko ne takmiči da bude bolji, nego da bude gori!