Stara je istina da sve što je u historiji ljudskog roda nekada nastalo, mora jednoga dana i nestati. Sve se mijenja i ništa stalno nije, a točak dunjalučki se stalno okreće. Nema nijedne pojave u ljudskom životu koja može izbjeći tom neumitnom zakonu propadanja svih ljudskih tvorevina.
Kad je već tako, onda se upitajmo da li u tu vrstu pojava koje su osuđene na nestanak spada i politika. Razlog za ovakvo pitanje je jednostavan. Politika nije vječna i nastala je u jednom momentu ljudske historije. Poznato nam je da su postojala ljudska društva, ili bolje reći zajednice ljudi, bez politike, neke vrste prirodnih zajednica temeljenih na samoregulaciji, u kojima nije bilo politike kao izdvojene djelatnosti određenih grupa ljudi ili kao načina i metode rješavanja problema uređenja ljudskih društava i njihovog funkcioniranja.
Iz toga je jasno da je politika nastala na određenom stupnju razvoja ljudskog društva, te se i za nju može opravdano pitati da li je vječna i neizbježna u našem životu i historiji, kako se ona predstavlja, ili je i ona vremenita i to u dvostrukom smislu.
Ona je vremenita tako da se sama kreće u vremenu, da se u njemu razvija, mijenja svoj lik i način djelovanja. Međutim, ona je vremenita i u ukupnom smislu svog postojanja. Ona je to kao metoda uređivanja odnosa među ljudima, a upravo u tom kontekstu sve ukazuje da politika sve više gubi na ulozi, značenju i smislu, i dovodi do shvatanja da je postala nemoćna u
odnosu na fenomene koje je sama proizvela i da će sama poginuti od svoje djece, kao što je Uran poginuo od svoje djece olimpijskih bogova (Zeusa, Hada, i drugih, koji su se na kraju pobunili protiv svog oca, ubili ga i pojeli njegovo tijelo i sami nastavili da vladaju svijetom i ljudima, kako
nam to kaže grčka mitologija. Politika se nalazi na kraju svog historijskog puta.
Politika je fenomen koji je vezan za pojavu razlika u interesima unutar društva. Te razlike su realne, a nije ih moguće anulirati, odnosno moguće ih je anulirati tiranijom, aposlutnom vladavinom ili diktaturama koje su u raznim periodima ljudske historije dolazile do izraza kao metode redukcije razlika i njihovo svođenje na dominaciju interesa i volje vladajućih.
Dakle, politika je nastala kao pokušaj samoregulacije odnosa u uvjetima postojanja i legaliteta raznih interesa, a osnovna metoda vođenja politike je postala metoda zadobivanja vlasti na određeno vrijeme, jer je iskustvo pokazalo da duga vlast teži pretvaranju u diktaturu. Međutim, danas interesi ne mogu biti regulirani na normalan način. Oni su toliko porasli i postali presudni za određena društva da ih ona nameću drugim ljudima silom i to je onaj
fenomen modernosti koji ruši predstavu o politici kao mirnom načinu reguliranja odnosa interesa. Sama, pak, vlast se mijenjala.
Od vlasti istaknutih pojedinaca i grupa, ona je postala vremenom vlast ogromnog aparata birokrata koji funkcionira po sopstvenim zakonima i mimo činjenice ko je formalni nosilac vlasti. Klasični analitičari modernog društva i države su ukazali na narastajuću moć birokratije i tendenciju da
se ona instalira kao neovisni faktor i u odnosu na samu vlast kao demokratski izabranu grupu ljudi koja ima pravo da donosi zakone i tako stvara osnove za upravljanje državnim i društvenim poslovima. Naime, ono najvažnije što čini birokratiju moćnom je činjenica da je ona permanentna u
odnosu na promjenjivu političku vlast. Nadalje, ona je faktor koji osigurava provođenje političke volje i zakona, te u njenim rukama leži praktička vlast, za razliku od kratkotrajne vlasti političara koji dođu i odu, dok činovnici ostaju trajna snaga sistema upravljanja društvenim i državnim poslovima.
Druga strana ove slike je činjenica da broj činovnika stalno i nezadrživo raste, jer se oni množe partenogenezom. Jedan od njih, čim uđe u sistem, stvara druga dva, koji će vršiti njegove poslove, jer se on neumitno pretvara u šefa. Jedina konstanta modernih državnih i političkih sistema je ogromna birokratija, čija je efikasnost suprotna njihovoj sposobnosti da urade neki posao.
Što ih je više, to manje rade, ali zato mnogo više koštaju. Posljedica narastanja moći činovništva je pojava srastanja birokratije i vladajućih elemenata. Tako se stvara jedinstveno tijelo upravljača našim sudbinama koje konstantno raste i u broju i u snazi i u moći i količini ovlaštenja, ali i u količini sredstava koje troši, a da u stvari ništa ne radi. Naša situacija je upravo takva. Imamo ogroman broj ministara, poslanika raznih vrsta i još veći broj birokrata koji u rukama drže stvarnu vlast jer ili hoće ili neće izvršiti bilo kakvu odluku, zakon ili uputu.
Oni time proizvode dvostruki efekt. Prvi je da stvari stoje i sama ta činjenica čini njih bitnim faktorom eventualnog pomaka. Sa druge strane, oni biraju kada će, kome će i kako će provesti ono što zakon i drugi akti nalažu. Sve ovo čini sistem političke vlasti koji se temelji na sprezi političkih oligarhija i birokratije direktnim neprijateljem društva, zapravo najvećim proizvođačem svih vrsta neprilika kroz koje prolazimo.
Za svakog ko kritički analizira stanje našeg političkog i upravnog sistema jasno je da je to ogroman krpelj koji se prikrpio društvenom tijelu i proizvodi: prvo, ogromne troškove, vjerovatno i relativno najveće po stanovniku u cijelom svijetu; drugo, da je taj sistem glavna kočnica svakog mogućeg napretka, i to iz jednostavnog razloga jer on živi i ima moć samo ako se ništa bitno ne događa i mijenja;
treće, on je izvorište svih nacionalističkih i drugih patoloških pojava u našem društvu, jer živi na tezi da je on kao takav potreban upravo zbog toga što smo mi obični ljudi, nosioci suverenosti i vlasti, nesposobni za normalan život i odnos, te nam treba jedan iskusan i neosjetljiv tutor koji će brinuti o nama i našim interesima.
Narod je nedonošče, nema aktivnu legitimaciju djelovanja u odnosu na svoju volju i interese i treba mu tutor. Tu se krije stvarni i najveći neprijatelj svakog napretka u našem društvu. A politika je ionako nestala iz našeg društva. Ovo što danas imamo je njena karikatura.