Kao što to biva pred svake izbore, bilo lokalne ili opće, u svim tranzicijskim zemljama, a tipični slučajevi takvih zemalja su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Crna Gora u kojima su izbori tek održani ili su pred nama, glavni sadržaj predizborne kampanje su, pored izlaganja uobičajenih lažnih uspjeha aktualne vlade i još manje vjerovatnih obećanja za bolju budućnost svih učesnika izborne borbe, po pravilu i teme korupcije.
Njih nalaže naša javnost kojoj je do grla lopova, ali i europske institucije koje traže dokaze o borbi protiv nje.
U okviru borbe protiv tog najvećeg zla nerazvijenih zemalja i zemalja koje tek ulaze u kapitalizam, takve teme su najplauzibilnije, najlakše izvedive i zgodne za javnu prezentaciju u medijima, koja ostaje i jedini dokaz o istinitosti borbe protiv tog zla.
Takve javne akcije su najplauzibilnije za prosti narod koji je žedan krvi svojih mučitelja, onih koji ga pljačkaju i uzimaju sebi veliki dio njegove muke, a i najlakše se vodi borba protiv korupcije koja je masovna, osobito one sitne jer u lovu na sitnu divljač pogađaš gdje god opališ. Šuma je puna fazana i zečeva.
Međedi su, međutim, veoma rijetki i uz to i opasni. Postoje sektori javnog djelovanja gdje kad god zabodete možete lako naći korupciju i korupcionaša. Dosadašnja praksa ukazuje da je korupciju najlakše naći u sektoru nauke, obrazovanja i javnog zdravlja.
Svi drugi su zdravi i neporočni. Za zadovoljenje javnosti se tada priređuju javne predstave, u kojima "pošteni" političari i državni činovnici iz sudstva i policije nastupaju kao nesalomivi i efikasni borci protiv korupcije i korupcionaša, igrajući ulogu modernog svetog Đorđa - Eliota Nesa.
Tada neki Bajić ili bilo koji drugi takav borac pred očima TV gledalaca ubija aždahu korupcije. Ti istrebljivači korupcije se onda prikazuju narodu sa svojom lovinom, što se na kraju uvijek ispostavi da su korupcionaške zvijeri koje sišu krv narodu u stvari oni koji su za neku uslugu uzeli od 200. do 1.000 KM, nikome ništa.
Obično se kod ovih masovnih lovova radi o ljudima čija se korupcionaška djelatnost svodi na usluge u vezi sa upisima na škole i ispitima. Rijetko su to usluge pri dobivanju zaposlenja koja su raspoloživa na nivou utjecaja jednog profesora, tj. što se po pravilu pokaže da su korupcija i korupcionaši naseljeni uglavnom na školama svih vrsta i rangova i po bolnicama, to nikoga ne zabrinjava kao simptom općeg stanja u društvu.
Ali tamo ih ima mnogo, te je loviti takve korupcionaše slično onoj vrsti lova kakav je prakticiran po socijalističkim državnim lovištima, na kojima su iz kaveza puštane stotine fazana da bi ih "naši drugovi" mogli nasumice ubijati i pretvarati u punjene trofeje po zidovima svojih lovačkih soba.
Bio sam svjedok na Fazaneriji kod Brčkog kada je jedan naš uvaženi socijalistički drug (zvan tada drug Majo) ubio 46 tih jadnih životinja i odnio ih u svom gepeku u Beograd. Međutim, mi se zadovoljavamo poput onih koji su obikli samozadovoljavanju, konstatacijama o težini zločina takvih korupciona.
Oni vrše najteže zločine uopće (citirao bih Ivu Banca da mi nije odurno), tj. intelektualne zločine, mada ono što su korupcionašenjem i mitom ostvarili kao plijen, ne premašuje nikada jednu manju proviziju državnih moćnika i visokih funkcionera, ali to i nije ovdje bitno jer se ovom Bancevom floskulom o intelektualnom zločinu vraćamo ponovo u sferu zločina misli, dakle tipičnog totalitarnog instituta mišljenja i suđenja o postupcima ljudi.
Bitno je da je pred izbore odigrana predstava, ili da narodu bude javno prikazan napad savjesti kod progonitelja svih zala našeg društva i da sve to, a osobito zločinci, bude pokazano (najčešće na najgledanijoj TV stanici i bez obzira da li su osumnjičeni odista krivi ili ne), a time jedino i dokazano, koliko je štetna i opasna grešna aktivnost jednih (obično liječnika i profesora) i spremnost i sposobnost drugih (policajaca i progonitelja zla, a prije svega političara) da se radikalno obračunaju sa jednim velikim društvenim zlom - mrskom nam korupcijom.
Nakon jednog ili dva takva spektakla i obećanja o tome da je lopovluku kraj duhovi se smire, žeđ za krvlju zločinaca je zadovoljena, istrage se nastave i utope, što u puževsku sporost i poslovičnu nesposobnost i korupcionaštvo sudstva u svim tranzicijskim zemljama, da bi se sve opet u nekoj drugoj eventualnoj prilici ponovilo.
Sve to teče po utabanoj stazi obmane javnosti, dok u međuvremenu krupne ribe i dalje love i jedu male, ali anonimno. Jer, u njihovom korupcionaškom i pljačkaškom poslu nema onog individualnog počinitelja, tj. nema empirijski evidentiranog uzimatelja i davatelja mita, dakle nema objekta korupcije i nema onog koji vara svoju savjest i društvo, nema onog koji vara zakon i sprda se sa profesionalnim i javnim moralom, jer se zakon i državna praksa sama sa sobom sprda i vara samu sebe.
Tu se radi o kolektivnom zločinu donošenja zakona i uvođenja prakse koja je zakonita, ali koja zbog toga nije nimalo kriminalna jer sama po sebi omogućava obimne kriminalne operacije, kao što je bila ona s izdavanjem ogromne mase certifikata onima za koje se znalo da nemaju gotovog novca, a takvih je bilo 99% građana ove zemlje, a ljudi moraju živjeti i prodavati jedino što imaju - certifikate, koji su za njih samo bezvrijedni vrijednosni papiri.
Najveća masa tih papira otkupljena je za jedva dva odsto svoje nominalne vrijednosti i tako su oni prešli u ruke onih koji su imali opljačkanog ratnog novca.
Ti rijetki i privilegirani pojedinci su zatim tako stečenim papirima pokupovali preduzeća i vrijednosti koje su bile izložene privatizaciji. Taj lopovluk je bio legalan i zakonit, ali zbog toga ništa manje nije bio kriminalna radnja i nije ništa manje bio u svojoj osnovi korupcionaški. Takvim akcijama je cijelo društvo postalo predmet ogromne korupcije.
A to je i sasvim logično jer su nezakonitost i nemoral uključeni u samu bit ponašanja i aktivnosti onih koji su vršili privatizaciju an mas (vladajući faktori) u procesu tranzicije. Kako god je nezakonito i nemoralno bilo otimati ljudima privatnu imovinu i pretvarati je u javnu u vrijeme komunizma, tako je bilo nemoralno i činiti obratno sa javnom imovinom, čiji je titular bilo cijelo društvo - samoupravljači, pretvarati sve što je bilo društveno u privatnu imovinu u uvjetima privilegiranog položaja na osnovama političkog pripadanja i djelovanja unutar politike i države od kojih je svaka (postojale su faktički tri državice) bila nesporno nasilna prema najvećem dijelu stanovnika.
Istina, danas je jasno da je politika, pored trgovine, još jedno polje ljudske djelatnosti u kojoj je laž dozvoljena. Političari su legalni lašci i obmanjivači, oni žive na naš račun, i u sentimentalnom i u ideološkom, i političkom i u materijalnom smislu su to od samog početka, a sve što rade oni čine legalno, odnosno na način koji ih ne dovodi u odnos narušavanja zakona.
Jedan bosanskohercegovački političar je tražio da se donese zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Pri tome je zaboravio da je sva imovina, ili njen najveći kapitalni dio, stečen putem primjene zakona koje je i on donosio i za koje je glasao, a ti zakoni su bili nasilni prema interesima najvećeg broja građana, dakle bili su kriminogeni.
On je, međutim, i dokazao šta misli tom floskulom o nezakonito stečenoj imovini kada je otkriveno da je, sa još nekim pajtašima od fakulteta, uzeo 100.000 KM nepovratnog (džabnog) kredita za oporavak kuće, koja, kako tvrde poznavaoci stvarnog stanja, nije nikada bila ni razrušena i koji je bio i tada vlasnik i uživalac dva stana u veoma dobrom stanju, a pogotovo je to sada, kada je postao vlasnik tri stana, jednog ljetnikovca na ekskluzivnoj sarajevskoj lokaciji i još k tome posjeduje kuću u Londonu.
Sve je to legalno stečena imovina koju je stekao jedan obični profesor (ni Ajnštajn to nije mogao postići), u zemlji koja je siromašna i gdje drugi profesori uzimaju od svojih studenata 300 KM za ispit da bi preživjeli.
Oni pametni uzimaju stotinama hiljada, ali na legalan način.
Već sama činjenica da se o korupciji govori i da se vode antikorupcionaške akcije u predizborno vrijeme diskvalificira te akcije i namjere njihovih izvršilaca. Kad bi država stvarno imala volje i smjelosti da zadre u srž korupcije, onda je ne bi tražila na školama, univerzitetima i bolnicama, nego u sferi u kojoj se donose odluke koje određuju sudbinu stotina miliona i milijardi novca koji je u biti nacionalno dobro.
Tu je glavno izvorište i ležište korupcije. To je ona bitna korupcija, ali u tu se korupciju ulazi na vrlo dobro prikriven način i preko teško transparentnih procedura vezanih za poslovanje s inozemnim poslovnim krugovima, za koje je normalno da se daju procenti za sklapanje povoljnih ugovora (afera "Janša" to dokazuje).
Svi to znamo, ali niko ne istražuje i ne bori se protiv tog najvećeg zla, tj. korupcije u sferi odluka koje angažiraju stotine miliona javnog novca i koje, osim toga, čine našu državu i njen vladajući sloj poroznim za svaku drugu vrstu utjecaja u javnim interesima.
Nikako nije moguće objasniti otkuda toliko bogatstvo ljudima koji se nisu bavili nikakvim drugim biznisima osim politikom, a i u biznisu se ne zarađuju milioni dok udariš dlan o dlan nego teškom mukom, osim ako nisu trgovali interesima javnosti i države.
Kapitalizam je prirodno tlo za korupciju, pragmatičko mišljenje i metode postupanja koje isključuju svaki moralni sud iz procesa donošenja odluka koje se tiču interesa.
Stoga i nema, niti može biti značajne borbe protiv korupcije dok god se kod nas ne etablira stvarni i odgovorni demokratski kapitalizam, zakonitost i odgovorna država, tj. aparat.
Do tada će nam se povremeno prikazivati tragikomična prikazanja u režiji policije i progonitelja korupcionaške aždahe, ako nas to uopće više može razveseliti.