Prije desetak dana iz Beograda su me nazvali novinari dnevnog lista “Press” pa upitali što znam o kupovini zagrebačkog tjednika “Nacional”. Čuli su da je prešao u ruke Stanka Subotića Caneta, švicarskog kontroverznog biznismena, bivšeg balkanskog kralja cigareta, pa su htjeli ustanoviti što ja, kao osnivač “Nacionala”, znam o tome.
List sam zaista pokrenuo prije petnaest godina s nekolicinom kolega. Uložio sam najviše kapitala i vodio ga kao predsjednik uprave. Kad sam izašao iz tvrtke, naslijedio me Ivo Pukanić.
Poznam, dakle, sve one koji su list osnovali, pa i većinu ljudi koji su ga zatim vodili. Tako sam novinarima "Pressa" moga prenijeti ono što sam od tih kolega čuo u gradu.
Ljudi koji odlaze iz “Nacionala”, prenio sam, govore da je firmu kupio Stanko Subotić Cane. Kako bi to bilo moguće? Ne znam ni sam, ali nema sumnje da se oko te transakcije razvukao niz vrlo mutnih okolnosti i sumnjivih činjenica.
U vrijeme Pukanićeva ubojstva nominalni je vlasnik lista, odnosno NCL Grupe što ga je izdavala, bila firma Vienna Capital Partners. Ta austrijska tvrka, otkrili su nam drugi dioničari, kupila je “Nacional” i ostala izdanja grupe po cijeni od 28 milijuna eura, od čega je Pukanić inkasirao 60%, pa pošao u šoping koji pristaje takvome liku nerealiziranog parvenija, koji je počeo kao gola sirotinja iz sela pokraj Zagreba, školovao se kao stipendist Titova fonda za radničku omladinu i u socijalizmu dospio u novine gdje je počeo fotografirajući golišave starlete za neke bezvezne časopise.
Puki je, dakle, od novca koji mu je sad naglo pritekao, kupio stan u Miamiju, sagradio vilu na zagrebačkom Ribnjaku, naručio Bentley Coupe i mlazni avion koji, doduše, nije isporučen, za razliku od limuzine koja je stigla u Rijeku (za njegov račun pribavio ju je losandželeski fotograf Jadran Lazić).
Zašto bi Vienna Capital Partners kupovao NCL Grupu? Ova bečka firma s alternativnom zagrebačkom adresom bavi se posredovanjem u poslovnim operacijama u kojima kupci ili prodavatelji žele zatajiti svoj identitet. Od nekih nepoznatih navodno austrijskih vlasnika tako su, primjerice, u Beogradu bili kupili dnevni list "Blic" koji je u odlučnim trencima podržavao Miloševića, pa ga preprodali švicarskoj izdavačkoj tvrtki Ringier, koja ga i sad izdaje.
No, tko je imao interesa da za fabuloznih 28 milijuna kupi “Nacional” u času kad se prodavao manje od 28 tisuća primjeraka? Po mojoj analizi - jedino Sanader, koji je to učinio preko nekih njemu bliskih poslovnjaka, kao što je unosnim ugovorima s državom, koji su se pokazali ilegalnim, naveo Roberta Ježića da otkupi i pacificira SDP-u blizak riječki "Novi list".
Zaista, poslije tajne akvizicije Pukanićeva tjednika koju forenzičkom analizom, na temelju raspoloživih indicija, pripisujem bivšem šefu hrvatske vlade, "Nacional" koji je ranije kritizirao Sanadera, ovoga proglašava "čovjekom godine". Čini se, međutim, da se to nije svidjelo svima koji su ranije imali utjecaj na list ili su možda izdavaču dali neki novac. To su, očito, bili ljudi iz podzemlja, pa je neposredno poslije toga nesretni Puki ubijen u likvidaciji koju je izvela srpska mafija.
Tko je bio naručilac ne možemo sa sigurnošću zaključiti - no budući da su likvidacije u Bugarskoj po narudžbi srpske mafije izvodili pripadnici hrvatske, nije isključeno da je ovdje po srijedi bila obrnuta sprega! U svakom slučaju, posao koji je Vienna CP zaključila duboko je sumnjiv i svaka poštena policija, odnosno odvjetništvo koje se ne boji svoje sjene jer ima dugi rep, odmah bi privelo članove te bečke ekipe pa ih dobro protreslo u istrazi oko Pukanićeva ubojstva. Umjesto toga, farsa se nastavlja...
U “Nacionalu” je, naime, objavljeno kako je list i prateća izdanja istoga izdavača, dakle cijelu tzv. NCL Grupu, prije nekoliko dana kupilo “ugledno poduzeće švicarskog poslovnog čovjeka Haralda Von Seefreda”. Lako je bilo uz pomoć interneta ustanoviti da ne postoji nikakvo “ugledno obiteljsko poduzeće Haralda Von Seefrida”, a formulacija je valjda trebala sugerirati da je riječ o pravoj privatnoj izdavačkoj kompaniji. Ništa od toga! Ovdje se naprosto radi o advokatu, konzultantu specijaliziranom za savjetovanje oko kupovine i fuzije poduzeća, oporezivanja i ostalih pravnih pitanja što se pojavljuju u vezi s međunarodnim poslovanjem.
Harald von Seefrid ima 70 godina, a doselio se u Švicarsku iz Njemačke prije 30 godina i ondje, u Zuerichu, osnovao 1984. firmu koja ima ured na adresi Bleicherweg 33, u velikoj poslovnoj zgradi gdje su smješteni frizeri, auto-škole, mali butici i galerije, a u prizemlju jedna bankovna poslovnica i restoran. Dakle, gospodin Von Seefrid, čija se firma zove Adliz, po bavarskom selu iz kojega potječe, klasični je frontmen, švicarski advokat koji kupuje poduzeća za nevidljive vlasnike.
Znači, Vienna CP odjednom prodaje tvrtku nekom neupadljivom advokatu iz Zuericha koji je i sam, čini se, frontmen, što znači da transakcija teče od jednog paravana drugome, s tim da nasljednici imovine koja se prodaje novac nisu dobili, a više nema ni samog predmeta prodaje, jer se nepronično vlasništvo naglo preselilo u urede na obali švicarskih alpskih jezera! Po zakonu, nasljednici ubijenog Pukanića pokojnikova su žena Mirjana (75%) i kći Sara (25%).
No, advokat Veljko Miljević, još jedna mutna odvjetnička figura u ovoj advokatskoj bajki, lik koji je karijeru započeo u Udbi, blokira ostavinsku raspravu! Kako je to postigao? Zagrebački Centar za socijalni rad imenovao ga je skrbnikom maloljetne Sare, a on je, u njeno ime, pokrenuo brakorazvodnu parnicu njene majke s njenim mrtvim ocem!
To je pravosudni egzorcizam koji nalikuje na voodoo-obred, jer su aktgeri mrtvaci, samo što ga umjesto crnog vrača, vodi jedan bivši udbaš u sivom odijelu. Kako se moglo dogoditi da Centar za socijalni rad imenuje skrbnikom Miljevića, što je samo po sebi nevjerojatan skandal, dok Pukanićeva jedinica koja je ostala iza očeva ubojstva ima živu i zdravu majku Mirjanu?
Ta odvratna priča ima još odvratniju pretpovijest. Isti Centar sudjelovao je u skandaloznom pokušaju zatvaranja u ludnicu nesretne Mirjane, kad se Puki htio riješiti žene, odnosno, uredio da je otpremi Hitna pomoć, kako bi je proglasio neuračunljivom i stavio pod svoje skrbništvo, budući da je prodajom “Nacionala” anonimnom kupcu stekao lovu koju nije htio s njom podijeliti.
On je, naime, već živio u izvanbračnoj zajednici s glavnom urednicom “Nacionala” Sinom Karli, kako su to po novinama objašnjavali njegova prevarena žena i njen prevareni muž.
Kad Pukiju ipak nije uspjelo da zakonitu ženu strpa u Vrapče, gdje je imao vezu, kao i u Centru za socijalnu skrb, dok je Hitnu pomoć vodila bliska prijateljica njegove ljubavnice, pokrenuo je brakorazvodnu parnicu, ali ga je zaustavila ruka mračnog partnera, koji se osjetio izigran kad je list prodan režimu, a trebao je poslužiti da se režim ucjenjuje objavljivanjem Sanaderovih skandala…
Puki je u brak s Mirjanom ušao s odjećem koju je imao na leđima, dok je ona bila iz vrlo bogate gastarbajterske obtelji. Njena mama posudila mu je novac koji mu je bio potreban da postane partner u “Nacionalu” kad sam ga ja pokrenuo s desetoro novinara-malih dioničara. Mama im je osim toga kupila stan u centru u kojem su stanovali i “Mercedes”, čak je platila (kao vjenčani dar) fotografski tečaj u Londonu, gdje je Puki naučio osnove rasvjete da njegovi goli modeli, zagrebačke straletice, više ne izgledaju kao zlostavljane bijednice koje su stale ispred njegova objektiva kao da se fotografiraju za policijsku kartoteku.
Sve što je u braku prigrabio, nije htio otpustiti, niti imovinu podijeliti. Škrtost je bila njegova legendarna osobina. Kad je pak Puki ubijen, formiran je neobičan sindikat od ljudi koji su pokušali spriječiti prijenos nasljedstva. Tu je ljubavnica ubijenog izdavača, glavna urednica Sina Karli, zatim manjinski partner iz prizemlja ako ne već iz podzemlja, Andrija Kević, pa Pukanićeva sestra koja je u NCL grupi bila zaposlena, a sad se boji da će ostati bez ičega, jer joj ništa i ne pripada.
Ona je preuzela brigu za Saru s tim da je Miljević preko Centra za socijalnu skrb isposlovao da se skrbništvo formalno njemu dodijeli… Preuzevši brigu za njene interese, blokira ostavinsku raspravu, a zatim, preko djeteta koje je u međuvremenu doseglo punoljetnost, pokreće brakorazvodnu parnicu, koristeći tragikomični institut hrvatskog zakona koji mu to omogućuje u jednoj nategnutoj fiškalskoj interpretaciji.
Da ima Boga Miljević bi gorio u paklu, ali budući da udbašima nije namijenjena ta finalna destinacija, trebala bi ga sankcionirati Odvjetnička komora a bolje društvo svakako bi mu trebalo okrenuti leđa! Dok je, naime, maloljetna Sara bila pod njegovim skrbništvom letjela je u London avionom Andrije Kevića, jednog od junaka sive zone s kojim se bavi policija, a poznat je po tome što je s partnerom bio vlasnik beogradskog hotela "Jugoslavija", nekoć baze srpskog podzemlja, gdje je i Arkan imao svoj štab.
Kakav je sadašnji rezultat cijele ove mučne storije? Nasljednici su lišeni nasljedstva odvjetničkim trikom, ne zna se tko izdaje “Nacional”, ne zna se tko je dao novac kad je list od Pukanića i ostalih novinara-dioničara kupila Vienna CP, prije nego se pojavio volšebni ciriški advokat. Ako on nije ušao u tu priču kao posrednik, a tvrdi da nije, nego da tvrtku kupuje za sebe, u pitanju je njegova kvalifikacija i motiv da u Hrvatskoj izdaje novine iako ne zna jezik i nikad se u svojih 70 godina nije bavio novinstvom? Doduše, jednom se već bio pojavio u Hrvatskoj prilikom ranijih medijskih akvizicija – dao je ponudu kod privatizacije “Slobodne Dalmacije”, ali ne za sebe, nego u ime Josipa “Dikana” Radeljaka, čuvenog iz bezbrojnih skandala koje prati glavni organ televizijskog skndalizma, tjedni magazin “Red Carpet”.
Tko je, dakle, novi Von Seeefriedov klijent, ako on ipak nastupa u tuđe ime? Nije valjda Dikan Radeljak? Među novinarima koji su stali napuštati redakciju “Nacionala” u času kad se pronijela vijest o transferu vlasništva iz Austrije u Švicarsku, počelo se govoriti da će list preuzeti Stanko Cubotić Cane. I sam sam to čuo pa informaciju prenio reporteru “Pressa”.
Sutradan nakon što je tekst s mojom izjavom izašao u beogradskom listu, nazvo me sam Subotić – broj je dobio od mog urednika u “Jutarnjem listu” koji ga je nekoliko puta intervjuirao. To nije neobično, jer je Cane bio partner suizdavača “Jutarnjega”, njemačke korporacije WAZ. WAZ i Stane zajedno su u Srbiji i Crnoj Gori razvijali prodajnu mrežu, kad je njemačka firma preuzela u Beogradu “Politiku”, a Subotić tu umrežio oko 3000 kiosaka.
U telefonskom razgovoru, Cene je jedva je prikrivao ljutnju, iako je nastojao ostati civilan. Objasnio mi je da bi s njegova stajališta bilo potpuno suludo da kupuje novine u Hrvatskoj, gdje ne može ni doći, jer je na potjernici srpske policije. Bilo bi glupo da kupuje list “mučenika koji je ubijen”, u zločinu za koji je hrvatska policija osumnjičila njega samoga… “Kažite i sami, kakvog bi to za mene smisla imalo, zašto bih to učinio?” rekao je prilično uvjerljivo, a zatim objasnio da je riječ o kampanji ocrnjivanja koju protiv njega vode Aleksandar Tijanić i Ratko Knežević. Njih dvojica, kaže, rade za srpske službe, odnosno za one krugove u tim službama koji su ostali bliski bivšem srpskom premijeru dr Voji Koštunici.