Ko ima mandat da pregovara sa OHRom kao legitimni nosilac državnih funkcija u Bosni i Hercegovini i relevantan političar, pitanje je koje logično proizilazi iz činjenice da se nastoji osporiti i dovesti u pitanje uloga glavnih domaćih aktera tog procesa. Vjerovatno, da stav prema Dodiku i Silajdžiću proizilazi iz činjenice da se oni ne povinuju diktatu OHR. A OHR je uobičajio da svoja mišljenja i svoje stavove smatra neosporivim i ne uvažava mišljenja domaćih predstavnika. A stvar stoji upravo obrnuto.
U cijeloj problematici našeg približavanja Europskoj uniji radi se upravo o nama, o pitanjima našeg života, prije svega, o promjenama u našem životu koje bi trebale da nas dovedu do pozicije stvarnih kandidata za ulazak u Europsku uniju. S obzirom na tu činjenicu naša su mišljenja, a ne slaganja sa svim što nam se predlaže, bitna za napredak naše države i njenu europeizaciju.
Međutim, izgleda da se pristupanje jedne države Europskoj uniji shvata kao neka vrsta trke, u kojoj se traže oni koji se trude da se pokažu spremni da se brzo prihvataju mišljenja, ocjene i upute koje dolaze iz Europe. Nema dvostruke komunikacije koja je osnov svakog demokratskog procesa. To ima malo veze sa demokratskim procesima i očuvanjem autentičnosti svakog naroda i države.
Europa ne smije biti mlin koji melje narode u neku neodređenu masu jedne boje i okusa, nego zajednica država, naroda i kultura u kojoj se poštuju i razlike kao i ujednačavanja.
Ujednačavanja su moguća i neophodna u sferi zajedničkih političkih, ekonomskih i pravnih principa i zakona, ali time ne nestaju ni posebni narodi i društva niti njihovi kulturni i historijski interesi bivaju obogaćeni.
Ovo pitanje izgleda nije jasno. To proizilazi iz izjava gospodina Lajčaka i ranijih izjava Havijera Solane, koji tvrdi `da naši političari, oni koji ne prihvataju prijedloge OHR-a, dovode u pitanje budućnost svoje zemlje`.
Naravno, ako je mjera vrijednosti naših političara, a time i naša budućnost jedino u tome koliko oni slušaju upute OHR-a, tada nešto sa odnosima Unije i nas nije u redu. Vrijednost naših predstavnika i ispravnost njihovih stavova ima specifičnu mjeru u našim interesima, ma kakvi oni bili i upravo je tu njihova granica. Ako kod nas nema još dovoljno svijesti da je u našem interesu da brzo napredujemo prema Europskoj uniji, tada se postavlja pitanje zbog čega te svijesti nema i kako ona može da se razvije i da postane osnova mišljenja i djelovanja našeg naroda i politike. Mi bi svakako trebali imati oko tog opći konsenzus.
Na stvaranju tog konsenzusa nije niko ozbiljno radio. I u okolnim zemljama postoje različiti stavovi oko mnogih pitanja, ali i konsenzus u pitanju puta ka Europskoj uniji, u mjeri koja neće ugroziti temeljne interese zemlje i naroda, je postignut i on ima prednost u odnosu na posebne interese i želje. Takvog konsensusa kod nas nema, a to je nedostatak ne samo naše politike nego i djelovanja OHR-a u tom pravcu.
Bosna i Hercegovina nije, kao okolne i europske zemlje, sasvim samostalna i slobodna u odlučivanju o sebi i svojim interesima. Ona se nalazi pod auspicijom institucije koja se zove OHR, a čiji šef ima velike ovlasti date mu Daytonskim ugovorom o miru i dodatnim ugovorima. Mi u tom smislu nismo u punoj mjeri slobodni, zbog čega ne možemo biti ni odgovorni, iznad nas su OHR i visoki predstavnik, kao snaga koja može da donese bilo koju odluku koja se tiče nas i naših interesa, a bez nas.
OHR i visoki predstavnik su stvarni suvereni u ovoj zemlji. Ne znam zbog čega onda visoki predstavnik i ovaj u Sarajevu i onaj u Burxellesu, nalaze da naši političari ne vrše svoj posao. Ako su oni suvereni neka odluče, a neka derogiraju one koji se time ne slažu i mirna Bosna. Oni ne žele primijeniti svoje ovlasti i žele da mi donesemo odluke koje se njima sviđaju. Da je tako potvrđuje činjenica da se u pregovore oko najvažnijih pitanja trpaju i zvani i nezvani, tj. da se u situaciji kada se naspram Lajčakovom prijedlogu i volji OHR-a, nalazi stav dva najznačajnija i sa legitimacijom za pregovore najbolje opskrbljena čovjeka - Silajdžić i Dodik, značaj i snaga njihove pozicije nastoji umanjiti uz svačiju pomoć.
Visoki predstavnik smatra da nisu izašli dovoljno u susret njegovim mišljenjima i treba naspram njih konfrontirati one koji nemaju svoje nego njegovo mišljenje. Znalo se da će Tihić i Lagumdžija otpjevati svoju poznatu dionicu - mi mislimo onako kako vi želite, a to nema veliku prođu u narodu. Zbog toga su ovog puta u pomoć pozvani i predstavnici tzv. nevladinih organizacija da svojom saglasnošću sa svim onim što dolazi kao instrukcija iz europskog centra stvore utisak o tome kako naša javnost ne podržava Dodika i Silajdžića.
Tako su se na sceni pojavili predstavnici raznih vijeća, odbora i komiteta, čiji sljedbenici jedva da bi napunili dva autobusa, a o čijoj djelatnosti naša javnost ne zna ništa niti joj oni podnose računa. Te račune oni podnose na drugim mjestima. Koliko se u tom angažmanu daleko ide, govori zloćudni optužujući govor predsjednika Helsinškog odbora o Silajdžiću, a taj je govor je dostojan najgorih proizvoda komunističkog načina ocjenjivanja ljudi, a dolazi iz Helsinškog odbora za ljudska prava.
Šta je u svemu ovome problem?
Ja bih rekao da ovdje postoje dva problema. Jedan proizilazi iz paradoksa da bi bilo logično i oportuno i za našu zemlju korisno da, kada se najsnažniji protagonisti i nosioci političkih stavova građana Bosne i Hercegovine, recimo najvećeg broja njih, u nečemu, ma kako to za početak bilo malo, napokon slože, kada nađu zajednički jezik i konsenzus i otvore perspektivu razvoja zajedničke politike prema krucijalnim pitanjima naše zemlje i prema međunarodnoj zajednici, da se takav politički razvoj podrži, a ne da se čini sve, kako je to sada slučaj, pa se i sa svakako u demokratskom smislu neautentičnim snagama i ljudima, nastoji taj početni rezultat relegirati. Zbog čega nema podrške procesu stvaranja konsenzusa unutar naše veoma polarizirane političke relanosti?
Odgovor je jasan. Nema je zbog toga što bi se tada, kada bi se prema OHR-u pojavila jedna politička snaga utemeljena na visokom nivou saglasnosti o unutarnjima pitanjima, operativni prostor OHR i Europske unije veoma smanjio. Ova bi zemlja i država postala stvarni partner, a ne eksperimentalno polje za istraživanje rješenja za balkansku situaciju, što smo danas.
Ono što OHR, Europska unija i drugi ne žele da vide, a što izbija kroz sve pore naših odnosa, je jednostavna činjenica da nismo samo mi bili autori naše situacije nego da su od početka i oni imali veoma aktivno učešće u nastajanju naše sudbine i naše zemlje ovakve kakva je ona.
A upravo se glavni problemi naše zemlje sastoje u činjenici da je naša zemlja nenormalno podijeljena i organizirana kao država i to prije svega voljom međunarodnog faktora. Niko nema čiste ruke prema ovome što je danas u našoj zemlji i svi bi morali poći od te premise, zajedno raditi i sarađivati, a ne igrati se naredbodavaca i nosilaca najviših istina i pokušavati političke mrtvace vraćati u život. Znaju se politčki relevantni ljudi u Bosni i Hercegovini, bilo to kome drago ili mrsko.