Prošlo je 133 godina od rođenja Petra Kočića, jednog od najvećih majstora srpske umjetničke proze. 133 godina je i mnogo, i malo. Mnogo za vijek trajanja pojedinca i naraštaja, a malo za snagu umjetnosti koju nikakve ograde i zidovi ne mogu zatvoriti u jedno vrijeme.
Za velike ljude se zna da imaju samo datum rođenja. Njihovo djelo, doprinos razvoju čovjeka i čovječanstva, njihov humani podvig otklonili su od njih sjenku skončanja. O Kočiću danas možemo govoriti jedino u smislu svevremenosti i neprolaznosti. Veličina njegovog djela, njegove stvarne dimenzije i značenja, visine do kojih je doprlo i istine koje je dokučilo, često uz piščeve najveće lične žrtve i po cijenu vlastitog tragizma, postali su dio zajedničkog sjećanja koje traje, i ne blijedi uprkos godinama koje brišu tragove postojanja pojedinaca i generacija.
Kočić je znao da je istina oružje pravednih. Njegovo djelo, posebno ono socijalnog usmjerenja, nepogrešivo pogađa svoj cilj. Ono je borbeni manifest ''prezrenih na svijetu'', kojima je bijeda ''dogorjela do nokata'' i čije je strpljenje na izmaku. Međutim, očaj vremena u kojem je živio, Kočića je snažio, podsticao mu snagu revolta i pobune, pružao, u njegovom umjetničkom djelu, riječi ''otrovne kao zmijski ijed'' i gromadne ''kao brda himalajska''.
Lična akcija i umjetničko činjenje kod velikog majstora pisane riječi i gromovnika govorene riječi, koja je u Saboru odjekivala kao veličanstvena rika Dantonova uoči izbijanja (francuske) revolucije, bili su savršeno usklađeni, u potpunom saglasju. On je impresionirao snagom, dosljednošću i svjesnim izborom staze sa trnjem, koja ga je direktno iz arene života odvela u besmrtnost.
Kao Zmijanjac i Kočićev zemljak, znam da za moje planince Kočić nije samo mermerni spomenik u banjalučkom parku, spomenik sa rukom ispruženom prema budućnosti u kojoj će on, kao još jedan tragični vizionar iz redova njegovog naroda, čekati svoje pomalo posustale potomke. Za nas on je živa legenda, čovjek – stijena, uzor i vječiti savremenik.
On je bio i ostao, glavom i dušom, jednako danas u ranim godinama novog milenijuma, kao i u stoljećima kroz koja je prošla njegova životna staza – umjetnik lijepe riječi, rasni pripovjedač, nadahnuti slikar života i ljudi, majstor jezika, jednom riječju ''pisac za sva vremena''.
Kočićevi junaci su patnici, trpioci kojima se duša ''od čemera razgubala'', vispreni, zajedljivi podrugivači, koji se bistrinom uma i britkošću jezika superiorno uzdižu iznad svojih tlačitelja, kojima zakon ne leži samo ''u topuzi'' nego i u hrpi ''zorli kabastih paligrapa''. Tu su i raspričani, rakijom omamljeni, neki novi epski bojovnici u čijoj se razmahanoj ''bešjedi'', pred zadivljenim očima i željnim ušima slušalaca, ponavljaju scene i prizori negdašnje slave, ljepote i junaštva za kojim uporno cvili ranjena gorštačka duša.
U svim tim pričama, kroz svjetlo kojim pisac obasjava pozornicu zbivanja, izbija i nešto ljudski tragično, ''bolno i skamenjeno'' poput tamnih jelika i omorika, čije suze niko ne vidi, a vapaj niko ne čuje. Pa ipak, taj grč nije zastava poraza nego nemušti krik pobune čovjeka kome slobodu niko, ni po cijenu života, ne može oteti.
Sintagme Kočić – naš savremenik i Kočić – danas, nemaju u sebi ničeg apsurdnog, ni protivrječnog, jer je on pisac takvog formata, da će biti i savremenik budućnosti. Trajne vrijednosti, uostalom, nemaju ograničeni rok trajanja. Zahvaljujući velikim piscima vječito se obnavlja i produžava živi dijalog vremena i pokoljenja, neizmjerno obogaćujući duhovnu riznicu čovječanstva.