Oduvijek su ljudi imali suprotna stajališta, nisu se slagali u mišljenjima, pa su ukrštavali koplja, polemisali, svađali se, a ponekad postajali zadrti neprijatelji. Rijetko su kroz istoriju u tim polemikama suparnici bili tolerantni, uviđavni, uvažavali tuđe mišljenje. Tako je prije desetak dana na kolumnu u ovom listu mog prijatelja Željka Ivankovića reagovao imam sarajevskog Medžlisa Muhamed Velić. Ništa posebno, čovjek se ne slaže sa slobodoumnim kritičkim mišljenjem Ivankovića o našoj islamskoj zajednici. Nije baš uobičajeno da se protivniku kaže da je pun "mržnje, islamofobije i fašizma". No, kod nas to tako često biva, upotrebljavaju se krupne riječi kao dokaz ispravnog stava. Ali se ne bih osvrnuo na članak Muhameda Velića da nije uz njegovo ime potpisan Rijaset Islamske zajednice u BiH.
To je već veoma ozbiljno. Cijeli jedan kolektiv ustao je protiv jednog pojedinca koji slobodoumno piše o našim društvenim prilikama. Pa da čak i griješi Ivanković, a po mom sudu veoma tačno konstatuje talas islamizacije u nas, veoma je opasno da na jednog novinarskog komentatora ustaje cijeli jedan kolektiv. A nisam siguran ni da su svi članovi Rijaseta pročitali i odobrili tekst imama Muhameda Velića, jer bi za to trebala velika procedura. Kada se čovjek skriva iza kolektiva, to je veoma sumnjivo, autor traži debelu zaleđinu za svoje pisanje. Uvijek je u takvim slučajevima autor minorna pojava, jer nije u stanju sam da se isprsi u javnosti.
Ima još jedan neutemeljen stav imama Muhameda Velića kada kao primjer proganjanja muslimana na ovim prostorima uzima princa Eugena Savojskog. Došao kršćanski vojskovođa u Sarajevo i pobio muslimane i zapalio džamije. U povijesti je na hiljade primjera da su vojske masakrirale pripadnike drugih naroda i vjera. Samo je pitanje koji ćeš primjer uzeti iz te bogate bašte istorijskog beščašća. Na drugoj strani su i muslimani kretali u ratne pohode iza kojih su ostajala polja mrtvih. A šta ćemo sa savremenim primjerom međusobnog ubijanja muslimana, šiita i sunita?
Zašto je veoma ružno kada kolektiv ustane protiv pojedinca? Na prvom mjestu to je naravno odnos snaga, a tu se pojedinac teško može izboriti s masom ma kakve imao argumente u svojim rukama. Kada narod krene, bilo kakav ga kolektiv okupio, sigurno je da će jedinku pregaziti. Na toj osnovi kolektivizacije zasnovani su svi totalitarni režimi. Pa se treba sjetiti i kod nas vladavine Saveza komunista, kada je za jedinku bila najteža optužba da se suprotstavio kolektivu, samoupravnom ili komunističkom nije bitno. A evo i sada na svjetlo dana izlazi kolektiv Rijaseta koji prijeti pojedincu. I kada se kolektiv suprotstavi jedinki nije više bitno ko je u pravu, zna se u čijim rukama je sila.
Parlamentarna demokratija je po mnogima najsavršeniji oblik državne organizacije, pa ipak tu ima nekih nejasnoća i nezgoda. Izabrane stranke vladaju, a u nerazvijenim društvenim odnosima, kao što su kod nas, nema ko da kontroliše tu stranačku razuzdanu masu. Partijska država se opet prikazuje kao zlo, svejedno što je višepartijska. Našem čovjeku postaje svejedno da li je tortura nad njim jedne partije, jednog kolektiva ili više njih.
I zašto ljudi kod nas mnogo više nego u zemljama razvijene demokratije hrle u partijske redove? Zato što se bez tih kolektiva koji vladaju ne može ništa značajno postići, a u zapadnim zemljama partija će ti samo omogućiti političku karijeru, ako ti je ona toliko zanimljiva.
Samo intelektualci koji se ne plaše da će im od kolektiva doći u pitanje egzistencija slobodno, kritički nastupaju. Pa i kada se na njih podigne i cijeli Rijaset Islamske zajednice nisu iznenađeni, to im dođe u rok službe. Samo su pojedinci donosili svijetu svjetlost, od Sokrata, Džordana Bruna, Da Vinčija, a kolektivi su jedino znali da ispoljavaju silu.
Zašto kolektivi od vojničkih, partijskih, pa do vjerskih uspijevaju da vladaju? Jednostavno što ih ima mnogo više nego hrabrih pojedinaca. To možemo vidjeti i po našim novinarskim komentatorima. Malo je onih koji će biti u stanju i pored kolektivnih prijetnji boriti se za svoje stavove, jer većina postaje poslušna pred snagom raznih kolektiviteta. Dobro znaju i u samom Rijasetu da ima dosta islamskih vjernika koji imaju kritičan stav prema izvjesnim potezima Rijaseta. Često nailazim na muslimane kojima se ne sviđa što se u ovom oskudnom vremenu grade ovolike džamije, svakako da u tome nije usamljen Željko Ivanković. I kakav je urbanista imam Muhamed Velić da ne vidi kako su neke nove džamije urbanističko nasilje. Ali kad kolektiv kaže da je to sve u redu, posebno ako to još aminuje reis, onda nikakvi pojedinci nema da se ni za šta javljaju.