Otužna tema o tome ko je i koliko ljudi pobio u onim nesretnim događajima koji su se odvijali tokom dvadesetog vijeka, posebno u vrijeme njemačke okupacije Jugoslavije i svemu što se zbivalo oko toga, kao i u ratovima krajem dvadesetog vijeka koji su se odvijali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne bi zavređivala posebnu pažnju da predsjednički kandidat najveće i vladajuće hrvatske stranke (HDZ) prof. dr Andrija Hebrang nije to pitanje uveo u predsjedničku kampanju i to na način koji cijeli sindrom žrtava i njihovih pogubitelja obnavlja na dalekosežno, istovremeno apsolutno neprihvatljiv način.
Začuđujuće je da predstavnik one stranke i snaga hrvatskog nacionalnog pokreta koji su najviše kritizirali nekada ispostavljenje brojke o Srbima ubijenim u Jasenovcu sada pokreću obimnu revizionističku kampanju s ciljem da dokažu kako su Hrvati u stvari bili najveća i glavna žrtva srbokomunističkog pokreta na čelu sa Hrvatom Josipom Brozom. U emisiji "Otvoreno" prije nedjelju dana Andrija Hebrang je mirne savjesti i ne trepnuvši okom izrekao jednu veliku laž koja kada bi bila samo laž ne bi zasluživala neku pažnju, ali koja s obzirom na kontekst u kojem je izrečena i cilj kojeg ima jeste političko pa čak i međunarodno političko pitanje prvog reda. Naime, Hebrang je pozvao birače da glasaju za njega i u ime "milion hrvatskih žrtava koje su ubijene bez suda i zakona od strane zločinačkog komunizma".
Ako Andrija Hebrang treba da bude predsjednik hrvatske države, koji izvršava zavjet milion ubijenih Hrvata od strane komunističkog režima, tada ta hipoteka nad funkcijom predsjednika hrvatske države ima ogromnu težinu i značenje koje poziva na revanšizam i ujedno predstavlja opravdanje zločina protjerivanja Srba iz Hrvatske. Ali prije nego što bi bilo uputno govoriti šta bi bilo kad bi bilo, pa i kada bi Andrija Hebrang bio izabran za predsjednika hrvatske države pa čak i bez obzira na činjenicu da je on kandidat najjače hrvatske stranke i da vjerovatno izražava u toj stranci vladajuća mišljenja, bit će bolje da se pozabavimo samom izrečenom tvrdnjom. Kada je autor ovih redova čuo šta je Andrija Hebrang izjavio, a i ranije je imao priliku čuti slične izjave od različitih predstavnika istog duhovnog i političkog stanovišta kao što je Hebrangovo, čak i izjavu jednog fratra (čini mi se Cistercita) da su komunisti ubili tri miliona Hrvata, uzeo je podatke o brojnosti Hrvata iz 1939. godine. Jednostavnom aritmetičkom operacijom podjelom tadašnjeg broja Hrvata od tri miliona i dvjesta hiljada na ženski i muški dio demografskog stuba i oduzevši pritom i populaciju ispod 15 i iznad 70 godina, dobio je cifru koja govori sljedeće: ako bi Hebrangova izjava bila tačna ili čak i približno tačna u Hrvatskoj bi kraj rata dočekalo jedva 400.000 odraslih Hrvata.
Dakle u cijeloj toj stvari radi se o kolosalnoj laži koja ima dvije dimenzije. Prva se sastoji u tome da se izbriše iz historije činjenica postojanja ustaškog fašističkog pokreta koji je izvršio najveća poznata masovna ubijanja u našoj novijoj historiji i čiji su pripadnici, budući da su znali da ne mogu biti obuhvaćeni amnestijama koje su proglašene krajem rata, odbijali da se predaju i nastavili rat nadajući se da će ih Zapad prihvatiti kao osvjedočene antikomuniste, te da će im oprostiti to što su bili ne samo antikomunisti nego i antisrbi, antijevreji, anticigani i antiantifašisti i da su predstavnike ovih naroda i političkih uvjerenja ubijali programski. Druga dimenzija ovog Hebrangovog ekskursa u historiji ubijanja dio je općeg pokušaja revizije historije, pogotovo historije Drugog svjetskog rata u kojoj je osnovni cilj da se na mjesto koje su zauzimali nacisti tada postave komunisti, a da se sve antikomunističke snage jednim verbalnim, mađioničarskim potezom proglase za antifašističke. Tako dolazimo do apsurda da ona snaga, a to je ruski ili sovjetski komunistički režim i evropski komunisti koji su podnijeli 90 posto tereta borbe protiv fašizma i osigurali pobjedu nad njim, izbace iz bilansa Drugog svjetskog rata i izjednače sa fašistima. To je netačno, lažno, to je falsifikovanje historije i na kraju to je nemoralno i sramno, pa čak i pod pretpostavkom da je Andrija Hebrang Mlađi imao privatni razlog da mrzi komunizam jer mu je navodno komunizam ubio oca.
U literarnom, bukvalnom smislu konstatacija da je komunizam ubio Andriju Hebranga Starijeg je tačna, ali je sa druge strane tačno i to da je Hebrang do smrti bio dosljedan komunista i to upravo komunista onog sovjetskog tipa. Isto tako tačno je i to da je Andrija Hebrang prihvatao stav da je sud Komunističke partije jedini kome on povjerava svoju sudbinu. To gledište Andrija Hebrang je zastupao zajedno sa Josipom Brozom još 1928. godine u okviru "bombaškog procesa" protiv Josipa Broza i dr. Svi koji su bili članovi Komunističke partije, osobito u onim godinama kada je ona bila ilegalna, prilikom prijema u partiju prihvatali su stav da je partija vlasnik njihovog života i smrti, odnosno prihvatali su stav da partija ima pravo da im sudi za njihove postupke u skladu sa posljedicama koje ti postupci mogu imati za partiju. Poznato je inače da se komunizam razlikovao bitno od nacizma u dvije stvari: da je komunizam prije svega progonio sopstvene pristalice, a nacizam određene rase i narode.
U komunističkom pokretu došla je do izraza ta tragična kontradiktorna situacija da je žrtva bila uvijek i na neki način saučesnik svoga stradanja. Za nas bi činjenica da čovjek ovakvih pogleda kakve je izrazio Andrija Hebrang postane predsjednik hrvatske države imala veoma ozbiljne negativne posljedice. Istraživanja stanja javnog mišljenja govori da Andrija Hebrang ima malo šansi da postane predsjednik, ali ne bi to bilo prvi put da HDZ manipulacijama izmanevrira i obezvrijedi volju birača i da dobije rezultat koji želi, stoga valja opet biti oprezan.