Pitanje, koje je postavljeno u naslovu ovog članka, na prvi pogled izgleda nam kao suvišno i nesmisleno. Po svemu sudeći, vodeće političko i opće mišljenje je uvjereno da mi moramo vjerovati svemu što nam se sa zapada govori i nudi, bilo da dolazi iz Europske unije ili iz Sjedinjenih Država Amerike.
Mislim da je veoma važno konstatirati da to ne dolazi kao posljedica količine pritiska političkog, ekonomskog, vojnog ili moralnog koji se na nama egzercira iz tih regija, nego prije svega iz nedostatka vjere u sposobnost, mogućnost i uspješnost sopstvenog mišljenja i djelovanja nas samih u međunarodnom političkom i diplomatskom prostoru.
To je i razumljivo kada se ima na umu koliko smo privilegija i potencija naše suverenosti mi sami predali u ruke stranih faktora, a za koje, osim opće istine da su bili za sklapanje sporazuma o miru među nama, nismo uopće znali kakve planove i aspiracije imaju prema nama i našem geopolitičkom prostoru. Totalno nepovjerenje među nama i vjerovanje da se radi o igri a ne o potezima koji će imati dalekosežne posljedice po naš ukupni život, rodilo je stanje u kojem smo se sami odrekli neotuđivih prava koja pripadaju svakom narodu i državi.
Donekle je to i razumljivo, jer smo bili u oštrom sukobu. Ali to, nikako ne opravdava poteze koji su donijeli stanje u kojem je sudbina i mogućnosti onog što nam je svima zajedničko i što omogućava psotojanje naše države Bosne i Hercegovine, a to je upravo bilo presudni moment da se odlučimo na sporazum, dovede u toj mjeri u pitanje da skoro ništa i ne znači i da se među nama pojavljuje svagda potreba za arbitrima u našim stvarima. Zbog toga što ne vjerujemo jedni drugima i što nismo uvjereni da je opstanak naše zajedničke države opravdan i moguć, da je, zapravo, nužda za sve nas, mi i jesmo strancima dali velike ovlasti nad nama i ustupili im bitne dijelove naše suverenosti. Dali smo im pravo čuvara našeg jedinstva. Tome je mnogo doprinijela i činjenica da tu suverenost nismo bili spremni ustupiti i priznati jedni drugima, te smo rađe pristali da imamo strane gospodare i upravljače nego naše domaće.
Iz tog konteksta se javlja činjenica da od stranaca i njihovih stavova zavisi svaki naš korak u budućnost. A to, bez obzira kakvi bili motivi i razlozi njihovog djelovanja, nije pozitivno za jačanje naše odgovornosti prema sopstvenom životu i budućnosti. A šta je u stvari ono na što pri tome zaboravljamo. Mi svi zajedno, i oni koji smatraju da je uloga stranog faktora u našem životu, koja je daleko iznad normalnog i uobičajenog u svijetu, normalna i potrebna, kao i oni koji misle suprotno, moramo postaviti sebi pitanje na osnovu čega mi možemo formirati naš stav i mišljenje o ulozi stranih faktora u životu našeg društva i države.
U pitanju o tome na osnovu čega se uspostavljaju odnosi među nama, bitnu ulogu ima iskustvo. Mi smo dovoljno zreli i imamo iskustva s politikama raznih vrsta da bismo vjerovali u dominaciju nekih pravnih i moralnih načela u oblikovanju i definiciji stavova stranih faktora prema bilo kojem, pa i našem geopolitčkom i političkom prostoru. Ono što je u osnovi ponašanja svakog takvog faktora jesu interesi i samo interesi. Ne treba podsjećati da je još veliki britanski državnik Disraeli kazao da `Velika Britanija nema ni stalne prijatelje ni vječne neprijatelje, i da je ono što je jedino stalno u njenoj politici njeni interesi`. Ako to uzmemo kao aksiom, ali ne samo kao aksiom i pretpostavku nego i kao rezultat iskustva koje traje dosta dugo, još od Berlinskog kongresa naovamo, moramo konstatirati da se nikome ne može vjerovati samo na riječ i da se za svaku riječ i obećanje, za svaki plan i program djelovanja, moraju tražiti veoma precizni razlozi i dokazi pozitivnih namjera i učinaka. A kada se djelovanje vodećih sila Zapada analizira sa stajališta njihovih faktičkih učinaka, tada se oprez, u najmanju ruku, mora preporučiti kao nužna mjera i osnova stava i ponašanja. Ništa u tom iskustvu gotovo da nije pozitivno. Isti ljudi, koji nam obećavaju smilje i kovilje, u slučaju našeg pristanka na njihove stavove, mišljenja i kriterije u ponašanju, su nam obećavali podršku u našim nastojanjima da, prvo očuvamo bivšu državu, podržavali su Jugoslaviju. Oni su bili ti koji su bez uvažavanja naših mišljenja promijenili svoje stvove i odlučili da se Jugoslavija kao država rasturi, bez obzira što je to obećavalo i izazvalo teški rat među nama i stradanja stanovništva.
Oni nisu stradali niti su njihove iluzuje rušene. Oni su nas ohrabrivali i dali nam međunarodno-pravnu osnovu za referendum i izglasavanje neovisnosti Bosne i Hercegovine, da bi nas podržali i u prijemu u Organiazciju ujedinjenih naroda, a potom su, vođeni samo svojim kalkulacijama i interesima, nas ostavili na cjedilu i vodili beskrajne i neplodne pregovore o miru, koji su ratnu agoniju u našoj zemlji produžili na tri i pol godine maskara i stradanja nevinih. Na kraju, kada su ocijenili da njima to odgovara, oni su nametnuli mirovni ugovor kojim su nas praktički proglasili nezrelim za samovladavinu i doveli nas u status naroda kojima je nužan tutor. Oduzeli su nam aktivnu legitimaciju da sami odlučujemo o sebi. A to nije bilo dosta. Kad se danas analiziraju stavovi nekih od najutjecajnijih zapadnih zemalja, kao npr. Francuske, Njemačke, Holandije, Slovenije i drugih zemalja, pa čak i Katoličke crkve, o pitanju stava prema islamu u Europi, onda se jasno vidi da ona ne želi muslimane u Europi, a izgleda ni u svijetu uopće. Predsjednik Francuske Republike kaže da je `sukob Zapada sa islamom budućnost`. To mišljenje, kada se prevede na praktički jezik politike znači da nama nema puta u Europu, jer su naši muslimani supstancijalni i konstitutivni dio naše države. A to bi onda vodilo ka zaključku da naš put u Europu vodi preko eliminacije muslimana iz našeg života. Sve to ukazuje da je pitanje o tome šta misli i kako djeluje Europa na naše pravo da smo, da djelujemo i da se smatramo kao Europljani, a to je historijsko, historijsko-kulturno i geopolitičko, a ne političko i arbitrarno pitanje, nešto o čemu naša politika mora da promisli i da se postavi kao samostalan politički subjekt. Poltronirati i slijediti tuđa mišljenja je, na kraju krajeva, uvijek moguće.