Direktoru jednog javnog preduzeća u Federaciji BiH, kako se sam požalio novinarima, život se pretvorio u nepodnošljivu noćnu moru zbog prijema novih radnika. Trebalo bi, kaže, da zaposli 10.000 ljudi u "svoju" firmu "kako bi barem minimalno zadovoljio apetite pojedinaca".
Gospodin kojeg pate košmarni snovi nije na čelu "Telekoma" ili "Elektroprivrede", poznatih po odličnim platama, regresima, novogodišnjim i drugim poklonima, nego rukovodi Rudnikom mrkog uglja Zenica. Ovaj rudnik proteklih dana, srećom, medijima nije bio zanimljiv zbog rudarskih nesreća, već zbog optužbi nezaposlenih Zeničana, koji tvrde da se posao rudara kupuje za pet hiljada maraka. Očekivano, direktor RMU Zenica Esad Čivić uvjerava javnost kako on ne prima mito kako bi bilo koga zaposlio, ali i priznaje da je u zadnje vrijeme, bez raspisivanja konkursa, primljeno sedam novih rudara. Čivić ima originalnu ideju kako da umanji svoje muke i izbjegne pritiske kako bi nekog zaposlio (bez primanja mita, navodno) pa je tako (ne)zahvalni posao prijema novih uposlenika povjerio Sindikatu Rudnika i upravnicima pogona.
"U Rudniku već ima više od 2.000 pristiglih molbi. Kada bismo raspisali konkurs, pristiglo bi novih 50.000 aplikacija za posao", obrazložio je Čivić zašto ne raspisuju konkurse za nova radna mjesta.
Umjesto mukotrpnog posla objave oglasa i selekcije radnika prema javnim kriterijima, lakše je odgovornost, doduše samo formalno, prebaciti na Sindikat i na šefove pogona. Reklo bi se, oni su samostalni u radu i odlučivanju pa i ukoliko ima primanja mita u zamjenu za rudarski posao, novac nije završio u rukama direktora. U praksi stvari nisu ovako crno-bijele, jer ni u jednoj firmi nižerangirani šefovi, a posebno sindikati, nemaju toliko odriješene ruke da sami odlučuju ko će dobiti posao. Izuzetak nije ni zenički rudnik mrkog uglja, čiji su zaposlenici u septembru prošle godine bili stupili u štrajk upravo zbog kadrovskih rješenja. Štrajkači iz jame "Stranjani" tada su bili obustavili rad protestujući zbog smjene šefa pogona Asmira Đuge na čije je mjesto postavljen Asmir Rebić.
Odluku o smjeni starog i imenovanju novog upravnika pogona nije donio pokret mladih ekologa ili udruženje rudara-invalida rada, nego direktor Esad Čivić osobno. Na račun novog šefa "Stranjana" izrekao je mnogo pohvala, a smijenjenog je ocrnio rekavši, onako usput, kako je u ovoj jami bila značajno smanjena proizvodnja i da to mora biti promijenjeno nabolje. Uglavnom, tako glavnokomandujući u javnom sektoru svuda i uvijek ostane u poziciji da na željena mjesta postavi svoje sposobne, a kad krene po zlu, ti isti sposobni i samostalni nek' odgovaraju na pritužbe i govorkanja kako prodaju radna mjesta, prirodne resurse ili državne tajne i interese.
Na epizodu o (navodnim) zloupotrebama pri zapošljavanju u rudnike, u kojima je prosječna plata oko 950 KM, neće adekvatno reagovati nijedna nadležna institucija, jer bi to pokrenulo lavinu koja bi, kao odgovorne, u provaliju mogla povući mnogo moćnije direktore od Čivića, a o ministrima i njihovim šefovima u političkim strankama da i ne govorimo.
Ako je za teški posao pod zemljom, za koji je 950 maraka mizerna naknada, tolika borba da se odnekud pribavi 5.000 KM mita, onda radi dobijanja radnog mjesta, na primjer, u "Elektroprivredi BiH", kojoj su rudnici pripojeni kao dio koncerna, treba opljačkati banku i podmiriti novcem nekolicinu šefova, što u firmi, što u ministarstvu ili stranačkim centralama. Prosječna plata zaposlenih u sarajevskoj "Elektroprivredi" je 1.500 KM, a za ovaj ili veći iznos sigurno nećete rizikovati vlastiti život na radnom mjestu nego imate šanse da vam se posreći pa da takozvani lični dohodak dobijete samo zato što na prijave nestanka struje u cijelim naseljima nezadovoljnim potrošačima bezobrazno govorite da samo provjere svoje osigurače u stanovima ili da sačekaju do sutra jer ekipe prije ne mogu izaći na teren.
Posao u javnom sektoru svih poratnih godina najveća je želja radno sposobnog stanovništva Bosne i Hercegovine, jer on, uz rijetke izuzetke koji tek potvrđuju pravilo, podrazumijeva sigurna i uglavnom dobra primanja, koja se dobijaju minimalnim zalaganjem i odgovornošću. Stoga nije nikakvo čudo da u zemlji, u kojoj je pola miliona ljudi zvanično nezaposleno, u kojoj je gotovo izjednačen broj penzionera i zaposlenih i u kojoj se privatne firme puno brže zatvaraju nego osnivaju, ljudi snuju snove o državi kao poslodavcu i na sve načine pokušavaju taj san ostvariti. Zavisno od ciljane firme, za uhljebljenje je potrebno poznanstvo s pravim ljudima, članstvo u pravim partijama ili novac u paketu s pravim čovjekom, koji će mito zaista pretvoriti u radno mjesto, a neće ga, ne daj bože, potrošiti za poklone svojim ljubavnim partnerima.
Ulog je veliki i ništa se ne smije prepustiti slučaju. U suprotnom se može desiti i desilo se da 15.000 KM, pozajmljenih u banci radi kupovine radnog mjesta u javnoj stomatološkoj ordinaciji u Sarajevu, "nestane" na putu između vašeg moćnog poznanika i njegovog uglednog direktora. Izgubljenim hiljadama maraka, koje treba s kamatama vratiti banci, kasnije je nemoguće ući u trag, jer kod nas, zvanično, nema mita i korupcije pa tako ni kupovine radnih mjesta.