Čin 1: U prepunim baštama gradskih i seoskih kafića i kafana armija mladih ljudi. Ispija se kafa koju su platili mama i tata, a stado bleji i kuka o besmislu današnjice, besparice, besposlice! Žamor.
Čin 2: (Podvučeno statističkim podacima o broju nezaposlenih, koji je u gledalištu naše svakodnevice cca 543.000) Vlasnici stada u BiH očajnički traže pastire, a nude platu od 700 maraka, hranu, piće, smještaj, odjeću i cigarete. Blejači sa gađenjem odbacuju ideju da kafanu zamijene proplankom, nerad radom, a besparicu pastirskom platom koja je za oko 118 maraka manja od prosječne. Kazuju: "Nismo mi ovce za šišanje". Nikome na sceni naše svakodnevice nije jasno zašto u državi u kojoj se povećava broj građana koji gladuju niko neće da čuva ovce. Pokondirene tikve.
Čin 3: U sunčanoj Italiji druga slika, mladi masovno zovu vlasnike ovaca i raspituju se za radno mjesto. Ova profesija nedavno je privukla 3.000 mladih Italijana. Čuje se pastirska frula i pjesma.
Čin 4: Kasno popodne. U kafani "Blejana" oni iz prvog čina vode dinamičan dijalog: "Treba mi motika, pošalji", kaže jedan. "Moram okopati krompir", dovikuje mu prijateljica. "Krave treba nahraniti", čuje se iz drugog kraja scene… Publika zbunjena, kakav preokret!!! Prvo muk, pa hladan tuš.
"Propašće mi sav paradajz ako ga ne zalijem za deset minuta", kaže jedna dama u ranim tridesetim žureći kući jer pravila Facebook farme su daleko surovija nego životna. U životu postoje mama i tata koji su spremili i platili ručak, a i zalili paradajz.
Finale: Ovce bez pastira, a pokondirene tikve i dalje bleeeeje u kafićima i kukaju. Pada zavjesa!