Trebaju li Bosni i Hercegovini, kao zajednici dva entiteta, nekakve neustavne pravosudne institucije na takozvanom državnom nivou? Ovakve kakve su skrojene međunarodnim makazama ne trebaju nikome, pa danas gotovo deset godina nakon početka velike priče o reformi pravosuđa sve više stranaca potvrdno klimne glavom kad im se serviraju činjenice o tom neuspjelom projektu.
Tim državnim pravosuđem, kojeg u osnovi čine Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTS), te Sud i Tužilaštvo BiH, podijeljeno vladaju SDA i dio činovnika OHR-a, a uticaja imaju i pojedine ambasade u Sarajevu. Za sve što zakuha u tim državnim institucijama recept je napisan na jednoj od ove tri adrese. I tako to već godinama funkcioniše.
Posljednji događaji u režiji VSTS trebalo bi da ubrzaju raspravu na temu neuspjele reforme pravosuđa, te treba li entitetima vratiti nadležnost u toj oblasti. Prvo je drugostepena komisija VSTS dozvolila sudiji Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu Neđiji Šehalić da nastavi suditi, iako je proglašena krivom za krivično djelo koje je čini nepodobnom za dužnost sudije. Ovaj skandalozni događaj, bolje rečeno tragikomični igrokaz, režirao je direktno Milorad Novković, predsjednik VSTS-a.
Petnaestak dana kasnije uz pomoć Novkovića i ostalih takozvanih kadrova iz Republike Srpske za predsjednika Suda BiH ponovo je izabrana Meddžida Kreso. Jednostavno ona je morala dobiti novi mandat, iako je velika većina sudija i tužilaca zaposlenih u tim institucijama čak razmišljala da pokrene peticiju protiv njenog reizbora. Odustali su bojeći se njene odmazde kada su shvatili da "sila boga ne moli" i da će Kreso biti reizabrana.
Kreso je instalirani kadar sarajevske politike u pravosudni sistem u skladu sa zaključcima SDA još od prije petnaest godina, prema kojima u svim državnim organima i institucijama mora postojati čovjek koji će zastupati bošnjačku nacionalnu politiku.
Zašto je toliko važan predsjednik jednog suda? U normalnijim državama predsjednik nema nikakvu posebnu vlast, on se bavi organizacijom i sudskom upravom. Ali, predsjednik Suda BiH ima specijalna ovlaštenja.
Po zakonu on imenuje sudije u Apelaciono odjeljenje tog suda. Upravo tu je Kreso instalirala bošnjačke podobne kadrove i svoje sudije miljenike preko kojih u potpunosti upravlja sudom. U takvom apelacionom odjeljenju su i sudija Redžib Begić, visoki funkcioner SDA i ratni načelnik policije iz Zenice, te Mirza Jusufović, poslijeratni ministar policije u Tuzlanskom kantonu.
Kroz tu vrstu ovlaštenja Kreso je instalirala privatno-stranački sud u Sudu BiH i odlučuje ko će biti kriv, a ko oslobođen, kakva i kolika će biti kazna i da li će se raditi o genocidu ili običnom zločinu, te da li će se primjenjivati Krivični zakon SFRJ ili BiH. Meddžida je, dakle, sud po mjeri sarajevske unitarne politike.
Druga, ali takođe veoma bitna stvar zašto je Kreso morala biti reizabrana su ovlaštenja da daje odobrenja obavještajnoj službi za prisluškivanje. Nezavisni izvori tvrde da zahvaljujući Meddžidi Kreso prisluškuju, osim političara iz Republike Srpske i hrvatskog političkog bloka, i gotovo sve sudije i tužioce koji su njeni oponenti, te novinare koji kritikuju njen rad. Da je kojim slučajem izabran novi predsjednik Suda BiH, bila bi presječena ta razrađena političko-obavještajna mreža.
Upravo da se to ne bi desilo prvo su pojedini sarajevski mediji javno diskreditovali sve moguće protivkandidate, predstavljajući ih kao tipove sumnjive prošlosti koji će srušiti Sud BiH, a samim tim i srušiti državu.
Drugi cilj je bilo "kupovanje" preostale dvojice kadrova Srba na pravosudnim funkcijama: Milorada Novkovića, predsjednika VSTS, i Milorada Barašina, glavnog tužioca Tužilaštva BiH.
Alav kakav i jeste, na funkciju koja mu služi samo da ga službeni šofer svakog vikenda odveze u Beograd u posjetu porodici pošto on i živi tamo, a samo se "fiktivno" vodi u Republici Srpskoj, Novkovića bošnjački članovi nije trebalo puno da ubjeđuju da ponovo treba da produži mandat predsjednika u VSTS, a oni će ga podržati bez obzira što time narušava etnički balans na nivou BiH.
Kod neinformisanog Barašina stvar je bila malo kompleksnija. Vlada FBiH dala mu je na korištenje prvo garsonjeru u zgradi funkcionera FBiH, a potom, prije samo nekoliko mjeseci, trosoban stan u objektu "Lipa", izgrađenom za generale Armije BiH na Grbavici. Iako nije funkcioner FBiH i iako mu je stan dodijeljen na korištenje mimo zakona, Barašin to prihvata i uživljava se u ulogu "poštenog" tužioca iako dolazi iz Republike Srpske. Valjda je sad puno jasnije zašto još nema optužnice protiv Atifa Dudakovića, a teško će je i biti dok Barašin sa njegovim saborcima svaki dan kafeniše u "Lipi".
Zahvaljujući snažnoj bošnjačkoj mreži u VSTS, ova institucija je postala partijska ćelija na čijem je čelu Milorad Novković. Slučaj sudije Neđije Šehalić pokazao je da sudija Bošnjak može biti sudija i ako je osuđen za zloupotrebu službenog položaja. Slučaj Redžiba Begića pokazuje da sudija može biti i načelnik policije iz rata samo ako je Bošnjak. Slučaj Šahbaza Džihanovića pokazuje da sudija Suda BiH može biti i onaj ko nema dan iskustva u sudu samo ako je Bošnjak.
A izbor Meddžide Kreso pokazuje da predsjednik Suda može biti 12 godina samo neko ko je Bošnjak, pa makar bio ocijenjen najlošijom ocjenom od iste institucije, koju je Kreso prvo tužila, pa formirala Sudsko vijeće kako bi prepravila tu ocjenu i tako javno zgazila dignitet VSTS-a.
E to je prava slika Suda i Tužilaštva BiH. Ako Sarajevu i treba takav nakaradan pravosudni sistem, Republici Srpskoj sigurno nije potreban.