Afganistan. Bosna i Hercegovina. Haiti. Liberija. Ruanda. Sijera Leone. Južni Sudan. Timor Leste. Irak. Iako je svaka različita, sve su se mučile da prevaziđu sukobe i nestabilnost i krenu u pravcu osiguranja razvoja. Knjiga Paula Colliera "Milijarda na dnu" (Bottom Billion) ističe njihove cikluse opasnosti koji se ponavljaju. Niti jedna od zemalja s niskim prihodom, koja se suočava s nestabilnošću ili sukobima, nije još ostvarila nijedan jedini od Milenijskih razvojnih ciljeva.
Ove zemlje utiču na naše zajedničke interese i vrijednosti. Traže vojnike i novac od zemalja, potom se muče da nadvladaju nasilje, koje prelazi granice tih nestabilnih država, jer se sukobi održavaju narkoticima, piratstvom i rodnim nasiljem, a ostavljaju izbjeglice i uništenu infrastrukturu kao svoj trag. Njihove teritorije postaju poligon za dalekosežne mreže nasilnih radikala i organiziranog kriminala.
Ipak, kao što smo sada ponovo svjedoci na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, nasilje 21. stoljeća se razlikuje od modela međudržavnih sukoba i metoda njihovog rješavanja iz 20. stoljeća. Pojedinačne vladine agencije nisu sposobne da se s tim suoče, čak ni kad nacionalni interesi ili vrijednosti tjeraju političke vođe na djelovanje. Da bi ponudila neke ideje i praktične preporuke, Grupacija Svjetske banke je objavila izvještaj o svjetskom razvoju "Konflikt, sigurnost i razvoj", koji je interdisciplinaran i sagledava iskustva iz cijelog svijeta.
U izvještaju jasno stoji da stari načini više nisu djelotvorni. Sveukupni cilj je izgraditi legitimne institucije, koje mogu osigurati održivi nivo građanske sigurnosti, pravde i radnih mjesta. Napredak u ovim ključnim područjima, kao i koordinacija aktivnosti, daju temelje za šire i bolje promjene. U najranijem stadiju zemlje treba da vrate povjerenje javnosti u osnovne kolektivne aktivnosti prije nego što bi se mogle, čak i rudimentarne institucije, izgraditi ili transformirati.
Nestabilna država ne može vratiti povjerenje putem same vlade. Treba izgraditi kooperativne, "dovoljno inkluzivne" koalicije oslanjajući se na grupe koje imaju politički legitimitet, finansijske i tehničke resurse i koje će nastaviti vršiti pritisak za dublju institucionalnu transformaciju. To može uključiti poslovnu zajednicu, radne, ženske ili druge grupe građanskog društva. Nastojanja za inkluzijom ne moraju obuhvatiti sve grupe. A inkluzija treba biti uravnotežena s efikasnošću, rezultatima i - gdje je to bitno da označi raskid s prošlošću - pravdu i legitimitet.
Rane koristi - aktivnosti koje mogu polučiti brze, opipljive rezultate - su od kritičnog značaja za izgradnju povjerenja, što će omogućiti proširivanje nacionalnih kapaciteta tokom vremena. Na Kosovu je sigurnost autoputa utrla put povećanju trgovine i, kao posljedica toga, radnih mjesta. U Liberiji, osnovna unapređenja sigurnosti i snabdijevanja električnom energijom, uz anti-korupcijsko djelovanje, su bili od ključnog značaja. Ti brzi uspjesi moraju biti kompatibilni s dugoročnijim naporima na jačanju institucija, a ne da ih potkopavaju. Ako usluge i javne radove pružaju samo dobronamjerni međunarodni partneri ili nacionali programi usmjereni s vrha ka dnu, zemlja neće izgraditi lokalne institucije i podršku, koji su od ključnog značaja za održavanje oporavka uz neizbježne izazove i mijenjanje uslova.
Rane koristi takođe treba da budu pragmatične najprikladnije reforme, koje omogućavaju fleksibilnost i inovacije; treba da se prilagode lokalnim uslovima, umjesto da budu tehnički savršene. U nekim slučajevima, "najprikladnije" može uključivati implikacije "drugog najboljeg po redoslijedu". Dobar primjer je odluka Libana da se oslanja na male privatne mreže davalaca usluga za obnavljanje snabdijevanja električnom energijom nakon građanskog rata - ustupak korištenja nevladinih kapaciteta s velikim jediničnim troškovima, ali brzim postizanjem rezultata.
Međunarodne agencije i partneri iz drugih zemalja moraju prilagoditi procedure tako da pomoć može biti dovoljno brza za ostvarivanje ranih koristi i dovoljno pragmatična za omogućavanje najprikladnijih reformi. Integrirana pomoć, posebno putem zajedničkih trust fondova više donatora, omogućava zemljama sa slabim kapacitetom da uvežu pomoć s prioritetima, osnaže zajedničke koristi po pojedinim oblastima i izgrade nacionalno vlasništvo. Koordinirana međunarodna pomoć je od vitalnog značaja za prevazilaženje vanjskog stresa, koji može potaći nestabilnost i nasilje, kao što su trgovina ljudima i nelegalni finansijski tokovi, nesigurnost hrane i nedostatak resursa.
Takođe, moramo pokriti i velike strukturalne nedostatke. Na nekim mjestima nestabilne države traže pomoć za izgradnju vojske, a ne policije ili korektivnih sistema (iako je UN prvobitno pokušao). Svjetska banka može pomoći većim aktivnostima na izgradnji civilnog pravosudnog sistema. Takođe, treba da stavimo veći naglasak na otvaranje radnih mjsta, posebno putem privatnog sektora. Potrebna je bolja usklađenost između humanitarnih i razvojnih agencija, takođe. Svi ti projekti uključuju rizike. Ako zakonodavci i inspektori očekuju samo da se obračunaju i kažnjavaju greške, institucije će skrenuti od najtežih problema ili će se baviti procedurama i komisijama, da bi izbjegle odgovornost.
Konačno, treba da budemo realni: istorijski, čak i za najbrže transformacije, bila je potrebna cijela generacija. Nove tehnologije mogu ubrzati vremenski horizont, bilo putem boljih mogućnosti pružanja usluga (kao što je korištenje mobilnih telefona za vršenje plaćanja) ili veće transparentnosti i pristupa informacijama putem društvenih mreža (kao što smo nedavno svjedočili na Bliskom istoku). Ipak, još treba da mjerimo napredak u smislu decencija, a ne godina. Čak i tom dinamikom, rezultati mogu donijeti značajana poboljšanja.