Vremešni starci iz naše zemlje s penzijom od 350 maraka kupe lijekove i plate komunalne usluge, a neki od njih ostatak "krpe" onim što pronađu u kontejnerima.
Znatno mlađi poslanici Parlamentarne skupštine BiH, kada više nemaju inspiracije koji prodajni objekat bi posjetili kako bi potrošili platu veću od pet hiljada maraka, navrate na posao kako bi se u fotelji odmorili od "iscrpljujućeg" šopinga.
Pa, molim vas, gdje to ima?! Ni u EU, niti u zemljama u okruženju penzioner, kao u BiH, ne raspolaže 15 puta manjim budžetom od poslanika.
Decenije provedene u preduzećima rezultovale su da je upitan opstanak penzionera, od kojih većina živi ispod granice siromaštva. Oni koji su radom stekli ono što su drugi kasnije raskućili danas ne znaju hoće li im se sutra isprazniti frižider.
O njihovim sudbinama, gle paradoksa, odlučuju upravo oni koji mjesečno zarađuju koliko penzioneri ne mogu ni za godinu i pritom svoj (ne)rad "papreno" naplaćuju.
Najgore je što isti ti poslanici neće imati prosječnu penziju ravnu onoj kod "običnih" građana, već mnogo veću.
Poslanike, koji u odnosu na standard u zemlji primaju ogromne plate, ne brine to što građani nisu zadovoljni svojim imovinskim stanjem i što nemaju razloga za sreću, jer je novac danas usko povezan sa svakim zadovoljstvom.
Interesantno, neki od njih su se čak odvažili da kažu da njihova primanja "i nisu toliko velika".
A dok poslanici uživaju u blagodetima novca, to više neće moći vojnici, odnosno 600 pripadnika Oružanih snaga BiH koji su ove sedmice otpušteni. Šta će sad da rade? Koga je za to briga? Njihovih 900 kolega dobiće "nogu" do kraja godine, što je, za šest mjeseci, novih 1.500 porodica koje su na korak do gladovanja. Najmanje se za to brinu političari, jer se izbori bliže, tako da imaju preča posla.
Niko ne brine ni što u BiH 690.000 ljudi živi bez krova nad glavom. Raseljeni čekaju četiri zida u kojima bi prvi put nakon 15 godina koliko je prošlo od Dejtonskog mirovnog sporazuma mogli konačno da se smire. Rat ih ostavi bez svega što su imali, a ni mir im ne obezbijedi ono što žele.
Zaista, samo i oni najoptimističniji ne nalaze iskre koje pokazuju da nam dolaze bolji dani. Čujem neki dan jednog prijatelja koji kaže: "Zar se nisam nigdje u Evropi mogao roditi već baš u BiH?". U pravu je čovjek. Sirotinjo, i Bogu si teška...