Dok je jedan dio bosanskohercegovačke javnosti obuzet radošću, a drugi tugom zbog hapšenja Radovana Karadžića, skoro neprimijećeno je prošla vijest da je zajednička komisija oba doma federalnog parlamenta u proceduru konačnog usvajanja uputila prijedlog novih obilježja tog entiteta.
Posao izrade novih entitetskih obilježja skoro je završila slična komisija u Republici Srpskoj, a nakon očitavanja parlamenta o njima bošnjački parlamentarci su zbog osjećaja kolektivne diskriminacije potegli pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa. U oba slučaja, bar takav je dojam, poslu se prilazilo stručno, neovisno i ozbiljno s uvjerenjem da se radi o strateškim nacionalnim pitanjima koji za narode znače biti ili ne biti. A u suštini radilo se o najobičnijem političkom licemjerju u kome se drugome narodu, malobrojnijem i slabijem, nastojalo dati što manje, pa to makar bilo i na simboličkoj razini. U takvoj praksi, bar do sada, prednjače Srbi u Republici Srpskoj, mada je procedura usvajanja obilježja i tu još u toku.
Stanje u Federaciji BiH je samo na prvi pogled bolje, mada jeste interesantnije i znakovitije. Tu nije bilo problema s političkom spremnošću da se srpski narod simbolički predstavi, budući da ga u prijašnjim obilježjima nije bilo. Jednostavnim mehaničkim proporcijama novog znakovlja sada se nastoji postići kvantitativna ujednačenost u predstavljanju Bošnjaka, Srba i Hrvata na način da se u jednom nizu donose elementi hrvatske šahovnice, srpska četiri ocila i navodno bošnjački ljiljani, bar kako stoji u prijedlogu koji nezvanično ima najširu podršku. Tri konačna prijedloga grba i zastave, a koji su upućeni u proceduru, doimaju se kao mehanicistička kompjuterska kreacija kombiniranih elemenata koji u konačnom spoju stoje naporedo jedan pored drugog bez ikakve interferencije. Moja suštinska zamjerka čitavoj proceduri izmjene znakovlja u oba entiteta jeste u tome da je vođena političkim licemjerjem i da njen krajnji ishod jeste "bacanje prašine u oči" javnosti na način da se formalno osigura nacionalna, ali ne i građanska ravnopravnost. Građani, tj. konkretni ljudi s imenom i prezimenom ovom kombinatorikom ništa neće dobiti. Ovim izmjenama sigurno neće biti više Bošnjaka uposlenih u javnim službama općina i organa Republike Srpske, isti će slučaj biti sa Bošnjacima tamo gdje Hrvati drže vlast i sa Srbima gdje su Bošnjaci dominantni. Za nacionalne elite je bitno da se zadovolje međunarodni predstavnici i ubijedi vlastiti narod da mu je dignitet sačuvan.
Manje-više se ovakav ishod rada Komisije za izmjenu federalnih obilježja mogao i očekivati, pogotovo kada su u pitanju bosanski Srbi i bosanski Hrvati, ali je politički znakovito predstavljanje Bošnjaka. Dok se Srbi i Hrvati u Federaciji BiH predstavljaju samo pojedinim i to najkarakterističnijim elementima već tradiranih nacionalnih simbola, dotle su Bošnjaci predstavljeni grbom Republike BiH iz devedesetih godina minulog stoljeća. To za ovaj narod jeste stanovit iskorak u odnosu na prijašnje vrijeme kada su predstavljani vjerskim simbolima, ali i predstavljanje nacije simbolom zajedničke države nije najsretnije rješenje. Takva praksa se uvijek može negativno tumačiti. S jedne strane, ona može značiti da Bošnjaci nemaju razvijen i dovršen nacionalni simbolički okvir održiv i funkcionirajući izvan zajedničkog državnog okvira - što jeste tačno, ali i nije veliki grijeh budući da je najveća podudarnost između bošnjačkih nacionalnih i bosanskih državnih interesa - bar nominalno. Kao jedino pozitivno u cijelom ovom procesu, bar kad su Bošnjaci u pitanju, može se konstatirati njihovo pristajanje na ljiljane kao vlastiti simbol, a što bi trebalo da znači i dovršetak njihovog nacionalnog konstituiranja. Opasnost i manjkavost ovog prijedloga je u nečemu drugome. Da li predstavljanje Bošnjaka grbom bivše Republike BiH znači da su se oni za nju najviše borili, da ona njima najviše pripada, da su oni "domaći" dok su drugi narodi i simbolički i stvarno tu "podstanari" - što bi bilo moguće unitarističko i hegemonističko iščitavanje. Da li im se time priznaje centralna, utemeljujuća, državotvorna vertikala koja ih čini kičmom Bosne, ili se, naprotiv, radi o njihovoj getoizaciji? No, postoji i drugo iščitavanje, krajnje partikularističko. Ono upućuje na razbijanje države, na povijesnu zemlju Bosnicu koju danas naseljavaju i ljiljanima predstavljaju Bošnjaci, dok su drugi dijelovi zemlje srbizirani ili hrvatizirani, i faktički i simbolički. Čudi li se iko zašto se olako bosanski Srbi i bosanski Hrvati odriču ljiljana kao zajedničkog državnog bosanskog simbola i prepuštaju Bošnjacima njegovo korištenje kao nacionalnog simbola?
Federalni prijedlozi nemaju, ne mogu imati niti treba da imaju neku heraldičku vrijednost, budući da je sama politička jedinica koju predstavljaju temporarna unutrašnjopolitička kategorija koja danas jeste, a već sutra nije. Umjesto da se cijelom poslu simboličkog institucionaliziranja nacionalne ravnopravnosti na znakovnoj razini prišlo relaksirano i funkcionalno, dakle formalno, došlo se dotle da se ovom aktivnošću zbiljski problemi nacionalne i građanske ravnopravnosti samo zamagljuju i u drugi plan potiskuju. Jučer sam u namjeri da odložim u kontejner vreću smeća autom prošao četrdeset kilometara - od Dubrava, do Čapljine pa nazad do Bune kod Mostara - ali uzalud. Ljudi svih nacija smeće bacaju pored puta. Kontejnera jednostavno nema.