Danas se u centru aktuelnosti i političkih aktivnosti nalazi rezultat dogovora Evropske unije i Republike Srpske - struktuisan dijalog o pravosuđu u BiH.
Tema je izuzetno bitna i o tome ne treba posebno polemisati. Zanimljivo je kako je ova tema dospjela na naslovnice. U posljednje dvije godine ona se pojavljuje u Republici Srpskoj u smislu da nam pravosuđe ne valja.
U FBiH se javlja, s vremena na vrijeme, nakon izjava Meddžide Kreso. Izjave su političke, jednostrane i nepotpune. One ne spominju uopšte bilo kakve probleme u pravosuđu. Ali zato spominju probleme u Beogradu, Banjaluci i Prištini...
Bilo kako bilo, desila se referendumska kriza. RS je zagovarala otvaranje problema pravosuđa BiH. FBiH je zagovarala intervenciju OHR-a protiv Republike Srpske jer nema problema u pravosuđu.
Zatim je baronesa Ešton izjavila u Banjaluci da će Evropska unija pokrenuti struktuisani dijalog u vezi sa pravosuđem u BiH te time potvrdila da postoje dosta velike nepravilnosti u pravosuđu BiH.
Tada dolazi do obrta u stavovima vodećih partija i javnosti Federacije BiH. Kreće kontraofanziva da se svi subjekti, isti oni koji su prije baronese tvrdili da nema problema u Sudu i Tužilaštvu BiH, uključe i da predvode struktuisan dijalog.
Ova nagla i naknadna promjena u stavovima daje utisak da su ciljevi politike partija na vlasti u FBiH neodređeni i nejasni.
A oni su upravo neodređeni zbog toga da bi se svaki ishod političkog sraza mogao prikazati kao pobjeda režima iz Sarajeva.
Ako čitamo posljednje izjave rukovodstva većeg entiteta, ispada da je cilj njihove politike oduvijek bila rasprava o pravosuđu u BiH. Kada njihove izjave prouče određeni intelektualni krugovi koji su u stvari ideolozi ove politike, biće pravo umijeće da smisle i našminkaju uvjerljivu argumentaciju koja će nedvosmisleno svjedočiti da je struktuisani dijalog o pravosuđu u BiH u stvari jedan od ciljeva Islamske deklaracije.
E, tu se javljaju problemi. Ako je struktuisani dijalog cilj rukovodstva iz FBiH, zašto je onda struktuisani dijalog poslije referendumske krize bolji od struktuisanog dijaloga prije referendumske krize? Nije valjda zbog naslovnica u evropskoj štampi u kojoj je baronesa Ešton osoba koja rješava krize? Ili možda zbog pozitivnih poruka upućenih Republici Srpskoj?
Neodređenost ciljeva politike većeg entiteta, bar javna, ne znači da ti ciljevi ne postoje. Nikako. Te ciljeve su saopštavali razni mediji, dnevnici, emisije i naravno glavne uloge - političari.
Sa puno zanosa su nas ubjeđivali da smo agresori na svojoj zemlji. Da nam ne trebaju entiteti. Da nam policija treba biti jedinstvena. Da nam treba Vrhovni sud. Da je entitetsko glasanje zastarjelo pa se treba mijenjati. Sve je to išlo u pravcu dominacije mnogobrojnijih nad ostalima. Sve je to išlo što dalje od dogovora, konsenzusa, pregovora. Bilo je puno toga rečenog u strasti i u zanosu.
Očigledno da je zanos prošao. Ideolozi ove koncepcije su posramljeni. U narednom periodu će se desiti objašnjavanje i obrazlaganje upućeno svome biračkom tijelu. Redefinisanje će se koncipirati na jednoj temi da se nisu oni, protagonisti, promijenili, već da su se promijenile okolnosti. I da oni nisu ništa izgubili, već čak dobili.
Ono što je jasno, kako god nas ubjeđivali, jeste to da danas rukovodni dio političke elite većinskog BiH naroda stoji daleko lošije nego prije referendumske krize. Kao i da manji entitet stoji daleko bolje nego prije referendumske krize.
Međunarodni kredibilitet ovakve politike je ugrožen u bilo kakvim međunarodnim pregovorima kao rezultat nejasne, neiskrene, nekomunikativne, nepredvidive, nasilne i neartikulisane politike. Po svom osnovnom ubjeđenju, ona je bila maksimilistička. Pošto su brojniji i najjači, biće onako kako kažu. Ko neće milom, hoće silom. Tu se javlja, kao i devedesetih na drugoj strani, opijenost fiktivnim kvantitetom i metafizikom brojeva kojima se instrumentalizovao broj vlastitih sunarodnika.
Tad shvatamo da se krug zatvara. Najbrojnija federalna stranka od pozicije pobjednika nedavnih izbora (koja je BiH pobrkala sa svojom partijom, a EU vidi kao mlađeg brata OHR-a) dolazi do pozicije bježanja od raspodjele vlasti u BiH, fokusiranja na FBiH i opijenosti EU integracijama i struktuisanim dijalozima.
Maksimalistička nacionalna politika te stranke je izduvala kao prazan balon. Ne samo što je promašila svoje ciljeve, nego je i kompromitovala pojam građanske države. Ovim načinom je atribut građanski dospio u kritičnu fazu. Postoji mogućnost da se na zvaničnim sastancima i međunarodnim pregovorima uopšte ni ne pominje kao kakva nepristojna riječ.
Očigledno da glavni problemi nisu odluke koje donosi najveća sarajevska partija u smislu da one mogu biti pogrešne ili ispravne. Glavni problem su pogrešne odluke koje su godinama donošene i koje se samo djelimično mogu poništiti i to samo bezuslovnim napuštanjem te politike.
Ako u struktuisanom dijalogu budu prevladavale partijske rasprave, onda je to loš znak za našu demokratiju i našu budućnost. Nama ostaje da se nadamo da je budućnost ove zemlje počela promjenom kursa imenovane politike nakon krize o referendumu kao i da će se tokom dijaloga voditi koncepcijske rasprave.