Davno sam čuo misao kako je normalno da čovjek u mladosti bude revolucionar, a u starosti postane konzervativac. Možda je to tako, ali ja sam u onom socijalističkom samoupravnom sistemu bio na strani konzervativne demokratske Evrope, ne javno, a danas u stare dane sam na strani onih buntovnika koji se bore za veću socijalnu pravdu.
Mene je tako naučio ovaj svijet koji gledam i o kojem razmišljam. Ni onda ni danas moji stavovi nisu bili vlastima mili.
Čovjek mijenja mišljenje, ali ne u onom obimu i u onoj suštini kako se često danas govori. Često se kaže, naročito u vladajućim krugovima, da nije čovjek koji ne mijenja mišljenje. A sve da bi opravdali svoje političke zaokrete, svoje neprincipijelno djelovanje, svoju ulogu konvertita. I nije tačno da u demokratskoj Evropi političari tako mnogo i tako često mijenjaju političke stranke. Čak bi se reklo da su to izuzeci. A u nas ne možeš naći političara da ne skakuće od jedne stranke do druge, gledajući gdje je unosnije, gdje je mekša fotelja. Nema tu govora o idejama, o konceptu.
Ovih dana mi se mnogi ljudi obraćaju s čuđenjem kako se to pripadnik socijalista, lijeve opcije, Sejfudin Tokić, vjenčao po šerijatu. Ljudi tu brkaju socijalizam i pripadnost vjeri, jer to nije u koliziji jedno s drugim, mada je u bivšem komunističkom sustavu to bilo u sukobu. Dakle, to što se Tokić vjenčao po religioznim regulama nema veze s njegovim dojučerašnjim zagovaranjem sekularne države. Poznavajući dobro Tokića ovaj njegov gest je poltronisanje reisu Ceriću, kojeg smatra jednim o najuticajnijih političara, što je tačno.
Sam Tokić nije toliko važan kao političar, ali je izuzetan primjer za ponašanje ogromnog broja naših rukovodilaca. Tokić je preko reformista Ante Markovića, pa preko UBSD-a, SDP-a, došao do SDU, a sve tragajući kako da se popne na neku funkciju, posebno zakonodavnu. (U izvršnoj vlasti se mnogo više radi). Prodati dušu i đavolu, to je politička ideja vodilja, samo da bi stekao poziciju u vlasti, što je u Tokićevom slučaju to konvertitstvo urodilo gubitkom bilo kakve funkcije.
Postavlja se pitanje da li je Mladen Ivanić u ono nekadašnje doba varao narod, sebe i Savez komunista, kojem je pripadao. Bio je u najvećoj mogućoj funkciji SR BiH, u Predsjedništvu, pa da li je moguće da se tada lažno predstavljao, a i tada bio na liniji neoliberalizma i očuvanja srpskog identiteta? A možda je Mladen i danas socijalista, mada pušu drugi vjetrovi, pa im se ovaj profesor priklonio? Hajde ga znaj kad je identitet, a kada vara!
Kada ambiciozni političari ne mogu u svojoj stranci ostvariti želje, onda je najlakše osnovati svoju stranku, stati joj na čelo i biti glavni, dovoljno samo u svojim očima. Nije mogao pored Alije Izetbegovića Haris Silajdžić biti prvi među Bošnjacima, pa je formirao Stranku za BiH, postavio sebe na čelo i čekao zrelu poziciju da se popne na krov bošnjačke zgrade. Koja je razlika između SDA i Stranke za BiH teško je uočiti, jedino se tu radi o personalnim razlikama. Osim toga, Stranka za BiH nema nikakav koncept, jedino u Silajdžićevoj glavi.
Slično je učinilo nekoliko socijaldemokrata u SDP-u, pa nezadovoljni podjelom funkcija osnovali svoju partiju SDU. Kada se pogleda sastav te nove stranke jasno je da su to u većini jurišnici na fotelje. Mijenjati stranački dres, stati pod novu zastavu, to je način ovih konvertita da se prije dočepaju kakvog kolača u vlasti.
HDZ nije dovoljno nacionalan, pa su Božo Ljubić i drugo osnovali HDZ 1990, da budu još nacionalniji, a zapravo da ugrabe kakvo mjesto s kojeg će uticati na tokove novca.
Zašto je Ognjen Tadić prešao iz radikala u SDS, nego samo radi poslaničke fotelje. Ko šiša radikalski koncept, dobar je i ovaj SDS-ovski dok god donosi lovu u džep.
Čini se da su rijetki političari koji su vjerni svojoj ideji, jer ih većina mijenja zastave, pa kao Nikola Špirić protrčava kroz stranke kao kroz kafane, tražeći gdje se bolje jede i pije. I onda se čudimo što nam ovako ide, kad nas vode konvertiti, kojima nije stalo do konsekventne vodilje, nego samo do svog namještaja i namještenja.