Niko tačno ne zna koliko naših stanovnika čita novine, ali je taj procenat svakako katastrofalno malen. Dovoljno je ući u kuće naših ljudi pa se uvjeriti da nigdje nema knjige, ali takođe nema ni novina. Kada televizijske kamere nekim povodom uđu u stan domaćina siromaštvo se vidi ne samo u opremi, u pokućstvu, nego je bjelodano kako niko nigdje ništa ne čita. Po tome smo svakako među posljednjim u Evropi. A hoćemo da im se pridružimo.
Novine čita još samo neko gradsko stanovništvo koje iz porodice vuče tu naviku. A periferno stanovništvo u našim gradovima, posebno u ruralnim područjima, nije imalo štampu u rukama mjesecima, možda godinama. Nije samo materijalna bijeda uticala da se ne kupuju novine, a što je svakako veoma važan činilac, nego je bjegstvo od saznanja evidentno. Naš čovjek sve zna, a da ništa ne čita. Misli ako je dobio instant informaciju s televizije da je apsolvirao sva životna i društvena događanja. Jedan moj poznanik, fakultetski obrazovan, hvalio mi se da nikada ne čita novine. Poslije sam shvatio da ja nemam ništa s njim razgovarati, osim o ribolovu, gdje redovno odlazi.
Kada je takva situacija u našim printanim medijima, gdje su tiraži zaprepašćujuće niski, kako javnost može uticati na političke moćnike, upravitelje zemljom? Jer, zna se, mediji su osnovna poluga u korekciji vlasti, preko medija se stvara javno mnjenje. Koje kod nas ne postoji, u čemu se mnogi slažu. I dok je u civiliziranim zemljama štampa veoma moćna u kritici vladajuće elite, pa je nebrojeno primjera da su novinari svojim napisima uticali na mnoge karijere javnih ličnosti, sjetimo se samo smjene američkog predsjednika Niksona, kod nas se gotovo niko ne osvrće na kritičke napise u novinama.
Nedavno su mediji objavili da je ljekar, direktor Kliničkog centra u Tuzli, godinama tukao i maltretirao svoju suprugu, koja je također doktor. Stvar je došla do suda, žena više nije mogla da podnosi permanentno nasilje svog muža. Nažalost, takvih slučajeva ima dosta, ali je ovdje u pitanju javna ličnost, direktor izuzetno značajnog medicinskog centra. Osim tog sudskog procesa, koji će se otegnuti, nikom ništa. Svakako da u Statutu te medicinske ustanove ne piše da direktor ne smije tući svoju ženu. Stoga, dasa nije prekršio nikakva pisana pravila, pa će ostati na svom mjestu, a moral i pisanje novina se može okačiti mačku o rep. Pogotovo što je direktor član uticajne Stranke za BiH.
Koje su obaveze i zadaci člana Predsjedništva BiH ima svakako negdje zapisano. Ali sam siguran da tamo ne piše kako članovi Predsjedništva ne smiju krasti. A novine brujale kako je bivši član Predsjedništva Borislav Paravac potrošio veliki novac na svoje službeno vozilo, te je taj automobil prije podne trošio benzin, a poslije podne naftu. Što je kriminal i krađa. Novine su to malo prežvakale, a niko drugi od stranačkih prvaka nije o tome ni riječ prozborio. Šta je to malo više potrošenog benzina prema njihovim ujdurmama, prema njihovim korupcionaškim radnjama!
Ne mislim da su novinari i novine uvijek u pravu, ali je simptomatično da je veoma malo pokrenuto procesa tragom novinskih napisa, koji su često potkrijepljeni i faksimilima. I onda se postavlja pitanje: zašto novine gube bitku s tužilaštvima, sa sudovima, sa političarima? Kao da pišu uzalud, kukom po ledu, nikog nije briga, nema krajnjeg efekta.
Kao što i političari svi nisu isti, tako se novine i novinari razlikuju među sobom. Znamo koji su listovi navijački, koji su novinari glasnogovornici neke stranke, te je često nedostatak kritike ili jednostranost kritičkog izvještavanja znak neprofesionalizma. Nisam u posljednje vrijeme upratio u Republici Srpskoj da su mediji nešto kritički prigovorili Miloradu Dodiku. Neće biti da je predsjednik Vlade bez mane, pa novinari mu ne mogu ništa spočitati. Uljuljkaće se Dodik da je nepogrešiv, može se uobraziti više nego sada. Načelnik opštine Srbac kaže kako je nekada bila parola `Poslije Tita Tito`, sada treba da bude `Poslije Dodika Dodik`. Da li to važi i za medije u Republici Srpskoj?
Naše novine, uzevši u cjelini, nisu sjajne, ali su mnogo bolje nego čitaoci. U zemlji gdje je nepismenost nepregledna, naši listovi, dnevni i nedjeljni, još su gotovo jedini korektori političke i društvene prakse. Ostali segmenti društva slabo ih prate.